Drhtavica ne napušta moje tijelo, znojim se, glava me rastura a bol u mišićima i cijelom tijelu ne popušta. Dolazim sebi na momente a potom se gubim. Po nekad sam sam, onda vidim ljude u sobi i osjetim po koži nešto poput mrava. Ne mogu da se počešem, ali me svrbi, opet sam svezan za krevet i samo čekam da me neko svuče do gole kože i da me bol preuzme i da nestanem. Ali ne dolazi ništa od toga. Najgore od svega su glasovi u mojoj glavi. Previše ih je i odvlače me na mjesta gdje ne želim da budem niti sam spreman da se ikad vratim tamo. Trebam nekoliko trenutaka da se saberem, ali me izmaglica vuče sebi. Vidim sobu, vidim Silviu, djevojku koja me jaše, vidim i onu drugu koja se nadvija nad mene i ljubi me. Ne želim da me diraju. Ne želim. Vrištim ali nemam glasa, tijelo mi se toliko trese da imam osjećaj da ću iskočiti iz sopstvene kože. Užasno je. Osjećam ubod u ruku i opet se izgubim... Što dalje od košmara to bolje. Ne mogu se zadržati u svijesti, ne želim. Mrzim sam sebe. Pomozite mi. Dajanaaa...
*****
„Volio bih da znam kako se našao tamo i zašto se sve ovo izdešavalo. Da nisam imao svoje kontakte ne bih ni znao u kakvim je problemima. Umro sam hiljadu puta u zadnja četiri dana" glas mog oca dolazi do mene i polako otvaram oči. Toliko je tuge i žala u njegovom galsu da se pitam jesam li uopšte prepoznatljiv. Dnevno svjetlo je prejako, ali ne mogu da vjerujem da sam živ i u bolnici. Još manje ne mogu da vjerujem da sam spavao zadnja četiri dana. Ili sam spavao još duže? „Nemoj da plačeš više. Živ je, to je najvažnije a sve ostalo će vremenom da zaraste i vrati se na pravi put" jecaj moje majke je i meni samom previše. Njene suze su toliko teške i ne znam kako da je sad utješim. Ni sebi ne mogu da pružim utjehu.
Da sam na njegovom mjestu ne bih se kladio u popravak cijele situacije. Niko se više neće vratiti na staro. Ja više nikad neću biti onaj isti. Kroz um mi se u mutnim slikama vraća tortura kroz koju sam prošao. Zastenjem kada se pomjerim i odahnem kada vidim da su mi ruke slobodne, pa i noge. Uslobodan sam i ne znamda li da se radujem tome ili da se vratim u svijet gdje nema ničeg. Pokušam se podići, a jaka vrtoglavica praćena mučninom me vrati nazad u krevet. Otac se u sekund stvori pored mog kreveta, a za njim i majka. Lica su im blijeda i čini mi se da su mnogo stariji nego kada sam ih vidio zadnji put. Znam kako to izgleda ali njima je to sve deset puta gore. Pomjerim se i bol mi prođe kroz svaki živac. Je li život vrijedan ovolikog mučenja?
„Budan si. Pozvaću doktora..." nisam mu rekao ništa on je izašao, a majčina topla ruka se spusti na moj neobrijan obraz. Ne mogu ni da zamislim na šta ličim. Suha usta mi nisu od pomoći, kao da sam dehidrirao.
„Živ si, a sve ostalo je manje bitno" suze joj silaze niz izborano lice, a tuga koja je obavija skoro da je opipljiva. Da li ona zna ta se desilo? Vjerovatno zna? Ko je došao po mene? Gdje je Sven? Imam toliko pitanja. Kome da ih postavim?
„Jesam..." tiho kažem, jedva pronalazeći sopstveni glas koji zvuči kao da nije moj, ali ne znam kako ću ovo da preguram. Imam rupe u sjećanju, ali imam i dobro urezane slike koje ne želim da imam. „Ne plači... Dobro sam, biću dobro" slažem i ne trepnem. Postao sam lažljivac bez savjesti. Boli me tijelo, ali i praznina u meni je preteška. Previše je pomješanih osjećaja u meni i ne mogu ih kontrolisati. Ne znam da li su dobri ili loši. Zbunjen sam i glava me počinje boljeti, a nisam budan ni pet minuta.
„Molim vas da izađete na hodnik" dubok muški se prolomi sobom i visok muškarac u bijelom mantilu stane pored mog kreveta. Još jedan doktor. Krasno. Moji roditelji izađu i on sjede na stolicu pred mene, samo me gledajući. Ne znam šta mu to znači ni zašto me tako gleda, ali vidim da mu se nešto mota po glavi. Zar ne bi trebao da me pregleda?
„Mogu li vas zvati imenom?" otvorim usta da mu nešto kažem, ali glas mi se izgubio.Čovjek je dohvatio čašu sa vodom i dao mi da pijem. Skoro sam je skroz ispraznio kada je sklonio sa mojih usana. „Po malo. Organizam ti je preosjetljiv... Ne znam kakvo je čudo tebe na životu održalo Derek..." i ja sam bih volio znati. Podignem jednu ruku i nakon što vidim koliko je plava i izzbodena, koža oštećena i tetovaže uništene, vratim je na krevet. Koji sam ja nered.
