Teško dišem, noge kao da imaju sopstvenu volju, a ovo oko mene izgleda kao scena iz nekog filma. Mogu da čujem sopstvenu krv kako mi huče venama, a bijes i nekontrolisan inat me drže u nekom ludom stanju i znam koliko je opasno ovo što radim. Ali moram.
"Ne vraćaj se tamo Dajana. Nije bezbjedno i ne znam da li su još uvijek negdje u kući" Sven viče za mnom, ali ne mogu nikako da se otrgnem osjećaja da su unutra i to skriveni i da su nas cijelo vrijeme posmatrali. Njih dvoje su još u toj kući negdje inače bi ih neko već uhvatio. Kroz mene adrenalin šiba, osjećam se kao da lebdim i imam neko vantjelesno iskustvo. Nekoliko agenata je još uvijek na spratu kuće a trojica su vani, ima ih svuda po dvorištu, a odavde su morali samo da iznesu tijela dok ne stigne nekakav specijalni tim za dokaze. Bilo je mnogo pucanja, vani je mrtvih takođe, samo ovaj centar satanizma budi apsolutnu jezu u meni. Mogla sam okolo da vidim svu napredniju medicinsku opremu. Bilo je čak i onih stvari za koje i nisam znala šta su. Koža mi se ježi, a znoj se nakuplja na mom vratu i lagano curi niz kožu. Čisti strah. Zar sam ja ovje živjela i bila toliko slijepa?
Ignorišući Svena krenula sa prema srušenim vratima labaratorija i stvarima koje su bile nabacane po podu. Ne mogu iz glave da istjeram Dereka koji je napola živ ležao na tlu, potpuno go sa plavim podlivima na rukama i vratu. Neko ga je odvezao, ali ni traga ni glasa od mojih roditelja. Kao da su nestali sa lica zemlje u poslednji čas. Nigdje nisu našli nikakav tajni prolaz ili vrata koja vode negdje drugo. U sobi na tlu su bile dvije djevojke, mrtve, predpostavljam predozirane, jer nema tragova krvi. Prizor je bio jeziv a ušla sam iako nisam smjela. Nije bilo šanse da me zadrže vani, a to što sam vidjela nimalo nije ugodno. One su iznešene vani i sada je tamo bio samo prostor ispunjen čudnim mirisom, mješavinom lijeka i hlora od koga mi je bila muka. Nije bilo ni malo prijatano biti sam na takvom mjestu. Tu su ljudi umirali, bili su mučeni do besvijesti, do smrti i ko zna šta još. Koliko je njih bilo poput mrtvih djevojaka, a koliko kao Derek? Misli su mi divljale i postajalo mi je zlo. Ne znam šta sam mislila da ću pronaći ako se vratim, ali nije bilo ničeg osim jednog bloka spod stola na kojem je bio okovan i sagnula sam se da ga podignem. Znam da nisu još završili sa prikupljanjem dokaza i ovo bi mogao biti jedan od njih, ali sam morala da vidim šta piše tamo. Prepoznala sam očev uredan rukopis i nešto mi se steglo u grudima na sjećanje njega i mene kako mi objašnjava medicinsku terminologiju dok sam još bila dijete. Odmahnem glavom jer nema svrhe da se mučim tim stvarima, oni su još davno meni prestali biti roditelji, radeći za više ciljeve. Ciljeve koje su samo njima bili jasni i imali smisla, od kojih su oni imali korist.
U tabeli je bila ispisana Derekova težina i visina, doza morfija i ekstazija koja je unešena u njega u kombinaciji sa meni nepoznatom supstancom. Ne znam šta je značila ali pored nje je bio datum od juče. Pokušala sam da se prisjetim ove formule sa nekog od časova hemije koje smo imali, ali nisam uspjela. Ne znam šta je ovo, možda neka nova droga ili lijek. Ko zna, samo će ovo momci večeras imati pune ruke posla ovdje i sutra takođe. Dani će trebati da se sve ovo pretrese i da se uzmu potrebni podatci. Vrata iza mene se zatvoriše dok sam čitala i trgnem se. Naglo se okreem samo da bih susrela majčin mahnit pogled i cerek same propasti na licu. Ukočila sam se. U ruci je imala pištolj i odjednom postajem svjesna koliko je prostor oko nas mali i da nemam gdje pobjeći. Lice joj je bilo izobličeno potpunim bijesom, a hladnoća koju je donosila samom svojom pojavom prejaka. Ljepota koja je bila njen najveći adut je nestala i maska je pala. Ona je zvijer.
„Kučko mala!" vikala je na mene. Odakle je izašla? Potom se iza istih vrata zid malo pomjeri i moj otac se ukaza preda mnom. Ljudi koji su me stvorili su stajali su jedno drugom uz rame i gledali me kao poslednji zalogaj u njihovom životu. Zvijeri! To su oni. Ne postoji drugi opis za njih. Oboje me gledaju, ona sa potpunim prezirom, on sa nekom tugom u očima, ne znam kako drugačije da to opišem. Nije bilo surovo zlo, ali je bilo nešto između. Izgledao je doslovno izmučeno.
