Uništavam traku za trčanje i pokušavam iz glave izbrisati scenu kojoj sam svjedočio sinoć. Ona se smije, srećna je, dodiruje ga, on je drži rukom na njenim leđima... Uživala je... Nema prava na to. Pojačavam brzinu trake na maksimum i znam da bih trebao stati ali ne mogu. Guram sebe preko svih granica i ne sjećam ništa. Ona je postala laka, previše dostupna svima... Jedna od onih koje se troše, a ja sam je držao kao kap vode na dlanu, čistu i neokaljanu. Lupim rukom po kontrolnoj ploči i znam da će me koštati živaca sve ovo na šta se spremam. Danas joj šaljem prve dokumente iz suda na kojima je svjedočenje koje je ona potpisala. Moram je svaki dan podsjećati šta je uradila... Poslaću joj i slike, naše slike, jednu ili dvije da vidi šta više nikad neće imati... Nasmješim se. Biće to savršeno... Gledaću je kako se lomi iz prve ruke.
Danas imam posla preko glave i moram odspavati još par sati da večeras mogu odmoran na posao. Još imam seriju tegova da odradim i volio bih da nađem negdje partnera za sparing. Mislim da se ovi momci ovdje uglavnom plaše moje pojave jer sam krupan, a trener ne može da me uzme u vrijeme kada meni to odgovara. Ja tada moram na posao. Možda nekad i uskladim sve to bar jednom nedeljno ali dok ne izravnam račune sa ljudima koje imam na spisku moraću da se prilagodim.
„Zdravo zgodni" prebacim peškir preko ramena i okrenem se prema glasu koji mi se obraća. Ispred mene je djevojka, žena, šta li koja me bez imalo stida guta očima. I prije sam bio zanimljiv ženama, voljele su kako izgledam, a ja sam samo htio da me ona vidi. I sad me zaboli ono mjesto u grudima kada se sjetim kako sam je volio.
„Zdravo i tebi ljepoto" i jeste lijepa, zgodna sa oblinama koje mame da ih uzmem.
„Mislim da sam te negdje već ranije vidjela... Ali nisam sigurna" već na samom početku mi se ne dopada njen pristup. Otvoreno mi je prišla i sada bi da se igramo riječima. Nemam vremena za to.
„Ne znam. Možda. Ako nešto trebaš reci jer moram da idem. Imam neodgodivih obaveza" ona iz džepa izvuče svoju podsjetnicu i uvali mi je u ruku.
„Samo pozovi kad završiš taj svoj posao" namigne mi i ode, a ja bez i da pogledam u ono što mi je dala zgužvam i bacim u koš za smeće. Ona je jedna od onih koje ne traže ono što ja dajem. Nemamo mi tu šta pričati. Odradim tri serije dizanja utega i na kraju se poslužim tušem u teretani. Moram do privatnog detektiva da vidim zašto me zvao i da pokupim dokumente koji mi trebaju, a potom bih trebao da odem do majke i oca kako sam im obećao, ali potom mi sine da sam noć prije razbio njena vrata i da nemam pojma da li je Sven pozvao ikog da popravi štetu.
Nisam trebao da idem tamo. Pogriješio sam. Moraću nekako da zauzdam ovo čudovište u meni koje se svaki put oslobodi kad shvatim kako je ona uživala u životu dok sam ja bio među četiri zida i psovao sam sebe zbog pobjerenja koje je ona izdala. Nisam joj nikad trebao toliko vjerovati. Ne samo njoj nego ni mom bratu.
Pozovem Svena koji se javi tek nakon što mu okrenem broj drugi put. Još uvijek spava i ja se pitam kako uopšte može da hoda koliko pije, jebe i leži.
„Ti si stvarno lud. Koji me klinac zoveš prije dvanaest" znao sam da će to reći. Bilo je već devet.
„Jesi li ikog našao da ode popraviti ona vrata? Koliko novca trebam da izdvojim za to" prisjetim se kako je to mjesto izgledalo i stresem se.
„Još sinoć sam zamolio jednog svog poznanika da to riješi jutros, pa ću mu ja to regulisati kada večeras odem u klub" opet je neko ko radi za nas, a ja još ne mogu da se priviknem na to.
„Proslijedi mi račun, sam ću ga podmiriti" on se nakašlje.
„Naravno. Hoćemo negdje na kafu sad kad si me probudio" mogao bih i da doručkujem takođe.
