Protegla sam se po udobnom krevetu i naglo otvorila oči. Moj krevet jeste udoban ali ne miriše ovako. Uspravim se i pogledam oko sebe, pa navučem prekrivač preko polugolog tijela. Boli me glava, ne znam koliko je sati i uhvati me panika. Ne bih trebala da zakasnim, ali dovragA... Gdje sam? Gdje je Sven? Vratim glavu na jastuk. Žedna sam. Koliko sam popila, dobro sam i živa. Otrovala sam se alkoholom i ne sjećam se kada sam imala rupu u glavi od njega. Ustanem i tek tada ugledam tabletu i vodu na noćnom ormariću. To je ono što mi treba. Popijem sve i tada neko pokuca na vrata.
„Jeste li pristojni?" ha??? Pogledam opet po sobi, ne bih li našla nekog tu ali on je očigledno u fazi zezancije.
„Čekaj da sakrijem tipa negdje da ga ne vidiš" brzo se pokrijem i on uđe u sobu gledajui po njoj. Nisam valjda stvarno pokupila nekog? Bili smo u nedođiji.
„Ne mogu vjerovati..." njega je piće očigledno udarilo više nego mene, ali i sad izgleda kao da nije okusio ni kapi što se za mene ne može reći.
„Ni ja... Koliko je sati" pitam ga tražeći pogledom odjeću po sobi. „Jesmo li kod tebe" on klimnu glavom. Još bih mogla spavati, ali znam da vrijeme ističe i da moramo uskoro krenuti.
Sven je mogao sebi očito priuštitit i skupe i moderne stvari, ako je suditi po ovoj sobi imao je sjajan ukus.
„Idemo popiti kafu, pojesti nešto i odvezem te do stana da se presvučeš, ako to želiš. Moramo požuriti ukoliko ne namjeravaš zakasniti. Nisam namjeravala i želudac mi se stisne. Ovo će me iscrpiti skroz, slomiće me, ali moram nekako pokušati da prokljujem sve. Znam da će željeti da me uvuku opet u svoje igrice. Ja samo hoću istinu.
„Za desetak minuta sam spremna" on je izašao, a ja odem pod tuš i na brzinu se istuširam. Sanjala sam Dereka sinoć kako spava sa mnom... Previše živo... Ne bih trebala piti ovoliko ikad više. Potisnem misli o njemu, ali ne mogu i reakciju tijela, koža mi se ježi, a srce opet stisne kao da jeca. Nikada mi vrijeme neće pomoći da prebrodim to i svaki put je osjećaj isti samo što sam sad spremna na njega.
Svena nađem u kuhinji i oduševim se veličinom ovog mjesta. Predivno je uređeno, mnogo je prostora za jednu osobu i kad se sjetim svog stana, imam osjećaj da živim u jednoj sobi.
„Možemo negdje kupiti nešto drugo ako ne želiš pecivo" lud je ako misli da ću išta pojesti jer sam nervozna. Povrtila bih ako ne momentalno onda kad vidim svoje roditelje.
„Savršeno je" popila sam dvije doze kafe i nadošla malo, a on je pojeo sve što je bilo servirano. Ako ovoliko jede, moram priznati da je premršav, ali aktivnosti koje upražnjava mu očito dobro drže masnoću od tijela. Kada bih ja bila te sreće, gdje bi mi bio kraj.
Dok sam se spremala u Svom stanu, sven je razgovarao na telefon. Nije bilo mogće ne čuti ga i u moju sobu jer je stan mali a izolacija nikakva. Čula sam ga kada je pričao sa Derekom i rekao mu da će doći do njega kasnije. Šta ako mu ispriča za sve? Prvi puta se od jutros pitam to? Ne izgleda mi tako, ali ne znam šta bi mu moglo pasti na um.
„Dajana? Imamo deset minuta još" sreća pa i pješice tamo mogu za toliko stići ako požurim.
„Idem" i izađem iz sobe, opet obučena u traperice i majicu. On se nasmješi.
„Nisi baš odlučna da impresioniraš roditelje. Nema mjesta strahu i panici, nismo sami tamo curo. Niko ti ne može ništa" zagrli me oko ramena i izvede van.
„Hvala ti na ovome" on se osmjehne.
„Nikad više niko neće da te povrijedi" ja bih voljela da je to istina, ali on je u nekim stvarima nemoćan. Može on da me štiti od svijeta, ali ne može od mene same. Kad pobjedim sebe onda će sve da bude lakše.
