Imam slobodan dan danas i planiram ga iskoristiti na najbolji mogući način. Popiću kaficu sa Violetom i možda bih mogla da odspavam još nekoliko sati. Sutra naveče sam opet na poslu i kreće ludnica od tri uzastopne noći jer sam obećala Beki da ću je pokrivati jedno veče jer mora da ode do svojih. Ona ima porodicu koja je obožava i samo po nekad se sjetim da sam i sama bila dijelom iste jedne takve dok nisam otkrila kakva su čudovišta sakrivena u njima. Predugo mi je trebalo za to, prekasno je bilo ali sad znam i mogu ih izbjeći u velikom luku. Razočaranje je prekrije kao paučina pa onda i ravnodušnost... Ima li goreg ovećaja od ravnodušnosti, kada ti je sve svejedno? Što se moje porodice tiče, oni za mene ne postoje niti mi trebaju. Opet rukom pritisnem dvoj stomak i pozdravi me praznina. Hoću li se ikad pomiriti sa tim što su mi uradili ili ću zauvijek žaliti što nisam bar jedan komadić Dereka uspjela sačuvati za sebe?To me boli najviše, čak me toliko steže da ponekad misim kako ću poludjeti. Otjeram svoje teške misli i Pozovem Viki pa se dogovorimo za popodne kad i ona sama završi sa poslom. Do tada mogu da obavim ono što stvarno trebam, a to je kupovina. Možda sam mogla i stanarinu da uplatim danas...
Umjesto da prošetam, odlučila sam da ipak odem na trčanje. Slušalice sam nosila čisto radi reda jer mi muzika po cijelu noć trešti u ušima i ne treba mi dodatna buka, ali sam voljela audio knjige. Nisam ih imala vremena čitati pa sam se zadovoljila time. Slušala sam razne priče različitih ljudi i nerijetko nailazila na sopstvenu sudbinu. Od takvih bih najčešće odustala, jer moja priča nema srećan kraj sa kućicom u cvijeću, porodicom i ljubavi koja zaustavlja svijet i mijenja ljude. Ni sad nisam mogla da se pomirim sa tim, a da krenem ponovo da gradim sebe sa nekim ja ne znam kako. Posle Dereka sam se izgubila toliko da sam jedva mogla da profunkcionišem. Nisam znala da u ljudima može ležati toliko otrova ni da se mogu toliko misliti samo na sebe. Kako sam kod svojih očiju bila toliko slijepa? Zašto me nije želio vidjeti? Bilo nam je toliko dobro zajedno. Odlazila sam do zatvora u prvoj godini skoro svake sedmice. Kada je nastupila druga godina, odlazila sam jednom mjesečno ali nikad, baš nikad me nije želio vidjeti. Kad sam saznala da su mi roditelji ubili dijete za koje sam do tada mislila da sam ga izgubila zbog stresa, slomila sam se skroz. Poslala mu pismo koje mi se vratilo neotvoreno i tada sam znala da me odbacio. Slomio me skroz ostavljajući me samu kad sam ga najviše trebala i to je ono što je od mene napravilo lutalicu koja po svaku cijenu želi sama da uspije. Nisam napustila grad samo porodicu i zadržala sam samo Violetu, jedinu osobu koja me voljela bez obzira na sve i samo je ona znala istinu o svemu. Ona mi je jedina porodica koju imam.
Sva znojna zastala sam ispred teretane skoro tri kilometra od stana. Imaju nekakav trening samoodbrane i možda bih mogla da upišem i koliko toliko naučim o tome jer se vraćam u gluho doba sa posla i trebala bih znati da se odbranim, ali kada sam vidjela koliko novca treba, odustala sam. Nije mi jasno zašto to toliko košta, ali ne mogu toliko razbijati glavu time. Naći ću neki drugi način da se brinem o sebi dodatno. Popila sam nekoliko gutljaja vode i one iglice koje sam sinoć osjećala pod kožom su mi počele stvarati paniku. Osvrnem se oko sebe ne bih li ugledala nekog čudnog ili nešto što nije uobičajeno, ali bila sam na ulici okružena ljudima. Ničeg neobičnog nije bilo u tome. Požurila sam nazad ka stanu pokušavajući paniku ostaviti iza sebe. Potrčala sam puni sprint i nisam se zaustavila najmanje kilometar. Možda je vrijeme da posjetim psihijatra...
Nešto kasnije ja i Viki sjedimo u kafiću gdje smo najčešće dolazile na pićence i razgovor. Malo prije smo opustošile jednu malu radnjicu odjeće i zadovoljno se cerimo. Ona ima auto i već neko vrijeme mi govori da će mi pomoći da sebi kupim jedan polovan samo da mogu sigurno sa posla i na posao. Znam da bi mi dala novac ako ga budem tražila ali to se neće desiti. Znam i sama da trebam auto, ali ne još. Dok ne uštedim još malo. Zato se držim kluba i Svena.Sreća pa mi je stan blizu inače bih i sama binula.
„Viki, sinoć smo u klubu dobili novog tipa u osiguranju. Ogroman je. Sven je imao neku zabavu u onoj sobi od ogledala" nije to soba od ogledala ali tako smo je zvali. Ko god je bio unutra mogao je da vidi vani, ali ne i mi s vana šta se dešava u njoj.
