DANIEL HERON: POSTANAK

2. Istina boli, zar ne?

Gđa. Heron nije mogla dugo podnositi pogled Danielovih očiju. Ustala je i otišla do prozora, te Danielu okrenula leđa. Ruke je položila na prozorsku dasku ne bi li spriječila njihovo drhtanje, dok se iz cigarete uvis dizao pramen dima.

Sjeća li se Barbare, Daniel je bio upitao.

Da, sjećala se Barbare, svoje kćeri koja je na svoj osamnaesti rođendan otišla od kuće. Nakon toga gđa. Heron više je nikada nije vidjela. Nije se ni telefonski čula s njom, niti su razmijenile kakvo pismo. Kao da je prestala postojati.

Ponekad bi je se sjetila, ali to bi je samo razljutilo. Kako je mogla samo tako otići i ostaviti me samu s dva razuzdana dječaka? nerijetko se pitala gđa. Heron u danima koji su uslijedili nakon Barbarina odlaska. U piću je utopila sjećanje na svoju jedinu kćer. Da nije sačuvala onu jednu fotografiju, danas bi joj se jedva lica mogla sjetiti.

S druge strane, Daniel je se još uvijek živo sjećao. Još je pamtio njenu crnu kovrčavu kosu, njene dugačke trepavice, njenog ozbiljnog lica i tuge koju je nosila u očima. Ponekad joj je zamjerao. Ne zato što je otišla. bilo mu je drago što je uspjela skupiti snage da pobjegne od života ispunjenog jadom.

Ne, njen odlazak nije bio razlog zbog kojeg joj je zamjerao. Razlog je ležao u činjenici da nije došla po njega. istini za volju, nikada nije ni rekla da će doći, ali dio njega se uvijek nadao da će se vratiti po njega.

„To je bio krasan rođendan", Daniel se obratio leđima svoje majke. „Dok sam joj ja crtao čestitku, ona se pakirala."

Zatvorio je oči, prisjećajući se kako je sretan bio kada je završio s izradom čestitke i kako se brzo njegova sreća prometnula u tugu.

„Barbara je otišla", Daniel je nastavio. Njegova je majka ostala stajati ispred prozora. Prizor s druge strane nije bio naročito zanimljiv; siva ulica, oronule fasade i automobili kakvi se u malo boljim četvrtima nikada ne bi viđali, ali činilo se da je zaokupio svu njenu pozornost. „Trebala si je zaustaviti", Daniel je konačno naglas rekao ono što ga je godinama tištalo.

„Što sam trebala, moliti je da ostane?" Gđa. Heron samo je malko zakrenula glavu, nedovoljno da pogleda u njega.

„Da! Trebala si je moliti! Preklinjati! Bilo što!"

„Ne bi pomoglo", gđa. Heron rekla je hladno.

„Ali bilo bi to barem nešto! Meni i Robertu rekla je da joj je žao što odlazi. Otišla je zbog tebe! Nije više mogla podnositi život s tobom! Nije više htjela biti zamjenska majka svojoj braći. Voljela je Roberta i mene, ali nije mogla preuzeti ulogu naše majke. Htjela je biti naša sestra. Trebala je biti naša sestra! Umjesto toga brinula se da Robert i ja ustanemo na vrijeme, otpremala je njega u školu, a mene u vrtić, spremala nam je hranu, prala nam odjeću, pomagala Robertu oko zadaće. A zašto? Zato jer je našoj majci bilo više stalo do boce nego do njene djece!"

Gđa. Heron je drhtala. Bilo od neugode ili od ljutnje, Daniel nije mogao reći sa sigurnošću, no ramena su joj podrhtavala kada je podviknula: „To nije istina!"

Iako je gđa. Irma Heron redovito dan započinjala sa malo ruma u kavi, i na tome nije ostajalo, ipak joj nije bilo drago čuti Danielovu optužbu izrečenu naglas.

Izvukao je stolicu i sjeo. „Istina je. To tada nisam shvaćao jer te usprkos svemu Barbara štitila. Zapravo, štitila je mene. Tada mi je bilo samo pet godina, bio sam premlad da shvatim što je zapravo radila, ali shvatio sam kasnije. I Robert je vrlo dobro znao kakva si. I on je otišao od tebe. Sjećam se toga dana kao da je bio jučer." Podigao je pogled prema stropu, te nastavio: „Nedugo nakon što je napunio devetnaest godina, objavio je da je odlučio otići u vojsku. Naš vojnik! Bio sam tako ponosan na njega. Mislio sam da je vrlo hrabar, da je ono što radi važno. Htio sam poći njegovim stopama. Ali što dvanaestogodišnjak zna? A tada je stiglo pismo. Sjećaš li se pisma?"