DANIEL HERON: POSTANAK

7. Eto, sada si ubojica leptira!

Tvornicom je odzvanjao smijeh i pijano bljezgarenje Luciove ekipe. Svako malo netko bi predložio zdravicu. Za dobro zdravlje! Za gorko piće i sladak život! Za strah u očima neprijatelja! Za prijatelje! Za Herona, junaka današnjeg dana!

Ovo zadnje Danielu nije bilo po volji. On se nipošto nije smatrao junakom, ali podigao je čašu s ostalima, premda je nije ispio. Zapravo, samo je prvi put iskapio natočeno mu piće. Nadalje se samo pretvarao da pije, zahvalan što pripita ekipa nije prozrela njegovu varku.

Nazdravljalo se do dobrano iza ponoći kada su dečki napokon počinjali posustajati. Većina ih je zaspala tamo gdje su se zatekli te je Daniel pretpostavljao da će idućeg dana mnogi proklinjati svoje bolne udove.

On je legao na svoj kauč, pokušavajući pronaći najmanje neudoban položaj, te usnuti usred kakofonije glasnog hrkanja. Činilo mu se da su prošli sati prije nego što je konačno uspio zaspati.

Probudio se usred bijela dana, bolnih leđa i ukočenih udova. Protegnuo se ne bi li potaknuo cirkulaciju. Nije bio mamuran. Prošle noći nije mnogo popio, za razliku od njegova društva koje je još sanjalo pijane snove.

Reski miris bljuvotine nadražio mu je nosnice. Ne želeći biti onaj koji će to morati čistiti, otputio se na svježi zrak. Sat nije imao. Nije mu bio ni potreban budući da nikamo nije trebao stići na vrijeme. Visoko iznad njega, sunce se skrivalo iza tmurnih oblaka koji su plovili nebom, ali je Daniel pretpostavio da je podne prošlo.

Šuma ga je neodoljivo privlačila. Čak i za ovako tmurnog dana, ili možda upravo zbog njega, činila se kao prizor iz fantazije. Osvrnuo se preko ramena, na tvornicu toliko oronulu da se zapitao što li je još drži na okupu. Moj novi dom, podsjetio se. To neveselo zdanje nagrizeno zubom vremena, bio je njegov novi dom. Pomalo obeshrabrujuća misao kada malo bolje razmisli.

Odlučivši da mu je potreban ljepši prizor, pustio je nogama da ga ponesu put šume. Isprva je hodao, no nekako se hodanje pretvorilo u trčanje. Prošao je pokraj spaljenog otpada i zahrđale prevrnute kante, te nastavio dalje. Uska ga je stazica vodila sve dublje u šumu u kojoj se drveće poput bedema nadvijalo nad njim.

Nije se zaustavljao sve dok i posljednji tračak civilizacije nije izgubio iz vida. Jesen je prorijedila krošnje drveća, pa su se kroz njih nazirali sivi oblaci, no nekako se kroz njih probila jedna jedina zraka svjetlosti i pronašla svoj put do izmorenog mladića u plavoj traper jakni. On je pak sjeo na panj obrastao mahovinom, podigao glavu, te na trenutak zario ruke u nepočešljanu kosu. Zažmirio je.

Ponegdje bi se usamljenim cvrkutom oglasila pokoja ptica, no ljetna simfonija slavuja i grmuša zamrla je do idućeg proljeća. Sasvim blizu Daniela zacvrkutala je sićušna plavetna sjenica. Otvorio je oči ne bi li je ugledao, no ona je već otprhnula dalje. Ni zrake sunca više nije bilo.

Umjesto sjenice, ugledao je leptira. Njegova crno-žuta krila polagano su ga nosila kroz zrak. Zaustavio se na cvjetiću lobelije, posljednjem koji je otvorio svoje latice na pozdrav jesenskom suncu. Daniel je ispružio otvoreni dlan prema cvijetu i to malo, nježno biće pomaknulo se na nj. Kao da mu je prijala toplina Danielove ruke, leptir je ostao stajati nasred njegova dlana, polako otvarajući i zatvarajući krila, nimalo uplašen.

„Herone, jesi li tu?! Čuješ me?!" Udaljeno dozivanje poremetilo je mir koji je vladao samo trenutak ranije. „Herone, seronjo, daj se javi!"

Daniel je ustao. Po glasu bi rekao da da se radi o Manuelu. Odlučio je ignorirati ga. Od svih mladića iz Luciove ekipe, on mu je bio najmanje drag. Nekako mu je polazilo za rukom, ili bolje reći jezikom, u svaki razgovor ubaciti hrpu uvreda. Pa ni sada ih nije ostavio po strani.

„Herone, majmune jedan, gdje si?!"

Bez imalo želje da mu se odazove, Daniel se radije posvetio leptiru koji još nije napustio svoj položaj. I dlan druge ruke približio je stvorenju krhkih krila, zaštitivši ga od prohladnog zraka i djelomično ga sakrivši od pogleda.

„Herone! Nije smiješno! Javi se!!" Manuelov glas je još bio dovoljno udaljen da se Daniel ne zabrine.

No, s njegove lijeve strane, začuo se šušanj, kao da je netko nagazio na suhu grančicu. Daniel je instinktivno okrenuo glavu prema izvoru zvuka, te je usred spleta granja ugledao nešto što je nalikovalo paru očiju. Boje poput jantara, caklile su se kao dva draga kamena. Daniel je u mislima pretraživao šumske životinje koje bi mogle biti vlasnice takvih očiju, no nijedna mu nije padala na pamet. Prvo što ga je zbunjivalo bilo je to što su oči bile toliko visoko da je uspravan mogao gledati ravno u njih, a drugo što su, izuzme li se intenzivna jantarna boja, bile potpuno nalik ljudskima.

Daniel je opčinjeno zurio u njih sve dok se glas njegova prijatelja nije našao u neposrednoj blizini. „Herone, tu si! Pa što se ne javljaš kad te zovem, idiote jedan?!"

Daniel je odvratio pogled samo na tren, no kada je ponovo pogledao u gustiš od granja, očiju više nije bilo. Nestale su. Samo tako, bez ijednog zvuka.

Možda mi se samo učinilo, pomislio je, te vratio pogled na Manuela. U žarko žutoj majici, teško bi se sakrio u šumi. U ruci mu je bila napola popušena cigareta. Prinio ju je ustima i povukao dim.

„Što tu glumiš, Herone?" otresao se Manuel, dim je popratio izgovorene riječi. „Dođi, Lucio je sazvao hitan sastanak."

Još je jednom povukao dim, a zatim odbacio cigaretu, te se okrenuo da ode.

„Jesi li ti poremećen ili samo glup?" Danielovo pitanje natjeralo ga je da zastane. „Da više nikada nisi bacio opušak na tlo u šumi bez da ga prvo ugasiš!"

Ton njegova glasa bio je oštriji no obično. Mora da je i Manuel to primijetio jer je odvratio: „Smiri živce! Ništa se neće dogoditi."

„A što ako izbije požar?" upitao je Daniel.

„Daj ne seri!" na to će Manuel. „Pa to je samo drveće. Ionako ništa ne radi, samo bezveze stoji tu."

„Samo drveće..." Daniel je promumljao sebi u bradu. Znao je da nema smisla upuštati se u raspravu s Manuelom. Što god da mu kaže, teško da bi mu doprlo do mozga. Zato je malko podigao razmaknuo dlanove i pogledao u malenog leptira koji je još uvijek mirovao između njih.

Tada je i Manuel primijetio da Daniel nešto drži u rukama. Prišao mu je i nagnuo se nad njegove ruke da pogleda o čemu se radi. „Što si to našao?" upitao je zainteresirano.

Daniel je samo lagano razmaknuo dlanove, otkrivši žuto-crna krila tromog leptira.

„Leptir?! Jel' ti to mene zezaš?" Manuel se posprdno nasmijao. „Pa ti si lud, majke mi!"

Daniel je zatvorio oči i duboko udahnuo, baš kao što je radio kada bi ga majka pokušala uvući u neku svađu. Nije se želio upuštati u raspravu s Manuelom jer nije ni očekivao da bi netko poput njega mogao razumjeti njegovo duboko poštovanje prema šumi i njenim stanovnicima.

Manuel je još jednom zirnuo na leptira. „Je li živ?" upitao je.

„Je", odvratio je Daniel. „Živ je."

Prije nego što se Daniel uspio snaći, Manuel je svojim dlanovima udario o njegove, natjeravši ih da se sklope, te na taj način prignječe bespomoćno maleno biće.

„Sada više nije!" Manuel se veselo nasmijao i potapšao Daniela po leđima. „Eto, sada si ubojica leptira."

Danielu nije bilo do smijeha. Otvorio je dlanove, izloživši mrtvo tijelo leptira pogledu. Njegova krila, samo trenutak ranije predivna, bila su zgnječena, slomljena.

„Nisi to trebao učiniti", rekao je tiho, i sam se osjećajući slomljeno, kao da je izdao povjerenje koje mu je leptir poklonio.

„Ma daj ne seri!" odvratio je Manuel. „Nisi ti tamo neka školarka s pletenicama. Ti si frajer. Jedan od nas. Počni se tako i ponašati! A sada dođi, Lucio ne voli čekati."

Hvala ti što čitaš moju priču!

Daniel je doživio još jedan trenutak zbližavanja s jednim od svojih prijatelja. Što mislite o njemu?

Ostavit pokoji komentar, svoja razmišljanja, prijedloge...

Ako ti se poglavlje svidjelo, potapšaj onu zvijezdicu.

Do idućeg poglavlja...