DANIEL HERON: POSTANAK

32. Da me barem svi prestanu ispitivati jedno te isto

Daniel je hodao iza Eugena kao u nekom polusnu. Ljudi na hodniku, medicinske sestre, pokoji liječnik u bijeloj kuti – Daniel ništa od toga nije primjećivao. Pogleda uprtog u Eugenova leđa, puštao je nogama da ga nose dublje u zgradu koje se počeo užasavati.

Eugen se nedugo zatim zaustavio kod vrata s natpisom neurolog na metalnoj pločici. Najprije je ušao sam, ostavivši Daniel u praznom hodniku. Tek kad je za sobom zatvorio vrata, Daniel je shvatio da je na trenutak prestao disati.

Kada su se vrata ponovo otvorila, Eugen je pozvao Daniela da uđe. Unutra, za stolom nasuprot vratima, sjedio je prosijedi liječnik u bijeloj kuti. Naočale su mu bile nisko na nosu dok je čitao nalaz. Samo je nakratko podigao pogled, te Danielu rekao neka sjedne.

Plastična, bijela stolica ispred stola bila je prilično neudobna, no Daniel je sumnjao da bi mu čak i mekana fotelja bila udobna u ovom trenutku, kada se osjećao poput osuđenika koji čeka izvršenje kazne.

Eugen je stajao uz stol, ruku u džepovima plave bolničke uniforme. Pogled mu je počivao na Danielu, ali on to nije primjećivao jer su njegove oči bile zalijepljene za pod.

„Aha", promumljao je liječnik, te podigao papir da bi promotrio crno-bijele prikaze Danielova mozga.

Ili je protjecanje vremena usporilo, ili je liječnik tako sporo čitao, Daniel nije bio siguran što od toga je istina, ali činilo se da je prošla čitava vječnost prije no što je doktor skinuo naočale s nosa te rekao: „Hm... da. Kako se osjećate?"

Daniel je podigao glavu, te susreo pogled liječnikovih neobično svijetlih očiju. „Dobro", rekao je s oklijevanjem, znajući da je to bila laž.

„Jeste li sigurni? Prema ovome što snimke pokazuju", liječnik je podigao nalaz, „trebali biste osjećati neke simptome, poput vrtoglavice, gubitka ravnoteže, glavobolje."

„Da", odvratio je Daniel. „Glavobolje imam već neko vrijeme."

Liječnik je suosjećajno gledao u Daniela, a potom dodao: „Da, nažalost, takav tumor zna izazivati prilično jake glavobolje."

Daniel je osjetio kako mu gravitacija povlači svu krv. Problijedio je, a usta su mu se osušila. Tumor. Iako je očekivao čuti tu riječ, ipak je, izgovorena ustima liječnika, imala neočekivano dubok učinak na njega.

Eugen je prišao stolici na kojoj je Daniel sjedio te, stavivši mu ruku na rame, upitao: „Želiš li popiti malo vode?"

Daniel je samo odmahnuo glavom.

Liječnik se oslonio na laktove, te isprepleo prste dok mu je pogled bio usmjeren ka blijedom Danielu. „Žao mi je, mladiću. Pretpostavio sam da znaš dijagnozu."

„Znam, valjda." Danielov pogled se spustio na ruke koje su mu počivale u krilu. Desnu je šaku zgrčio tako da su se kosti jasno ocrtavale ispod napete kože. „I, što sad?" pitao je liječnika.

„Pa", počeo je liječnik, „položaj tumora daje nam veoma ograničene mogućnosti." Ponovo je pogledao u snimke Danielova mozga. „Najučinkovitiji pristup bi bio odstraniti ga. No, smještaj tumora u tvom slučaju čini operaciju vrlo riskantnom. Bilo bi nemoguće doprijeti do njega bez rezanja zdravog tkiva."

„Je li takva operacija jako skupa?" upitao je Daniel, razmišljajući o svojoj trenutnoj financijskoj situaciji.

Doktor je skinuo naočale s nosa. „Nekoliko desetaka tisuća."

„Opa!" Daniel je uzdahnuo. „Vjerojatno bih vam trebao reći da nemam desetke tisuća na računu. Nemam ni tisuću."

„Većinu troškova pokrilo bi zdravstveno osiguranje", rekao je doktor i nastavio ne davši Danielu prilike da mu kaže da on nema zdravstveno osiguranje. „Kao što sam rekao, u tvom slučaju bi operacija bila vrlo riskantna. Nema jamstva za njen uspjeh. Rezanje zdravog tkiva moglo bi izazvati gubitak nekih bitnih funkcija. Ni preživljavanje nije zajamčeno."