DANIEL HERON: POSTANAK

14. Kao što sam rekla, za tebe još nisam sigurna.

Hladnoća se širila Danielovim tijelom od dodira žene dugačke kose. Pozivala ga je da pođe s njim prema kolibi.

Njegove su je noge poslušale, iako se um protivio. Hodao je za njom kao u polusnu. Uspeo se i on stepenicama, te joj pustio da ga uvede u kolibu. Iako, ono što je on smatrao kolibom, zapravo je bila kuća sagrađena od opeke. Daske kojima je bila obijena izvana nisu bile ništa doli paravan.

S onu stranu teških drvenih vrata, dobrodošlicu mu je poželio ugodan dnevni boravak. Okupana toplom svjetlošću lustera koji je visio iznad nje, tamnozelena sofa s mekanim jastucima pozivala ga je da sjedne na nju. Nasuprot su se našle i dvije pripadajuće fotelje, a između masivni drveni stolić.

S desne strane, luk u zidu vodio je u kuhinju, daleko uredniju od one u stanu njegove majke. Na pultovima nije bilo prljavog posuđa, a kroz staklo na vratima kuhinjskih ormarića nazirale su se kristalno čiste čaše.

Daniel je pogledom tražio znakove koji bi mu mogli odati nešto o identitetu dviju žena, no osim pokoje prazne vaze i porculanske figurice, nikakvih osobnih stvari nije bilo. Nije zapazio ni jednu fotografiju, niti na zidu niti na zidnoj polici.

Nedostatak fotografija učinio mu se veoma čudnim. Tá čak je i njegova majka u stanu držala fotografije svoje djece. Na jednoj od njih bila je malena Barbara, nakovrčane kose i s pjegicama na nosu i obrazima. Smiješila se. To je bio rijedak prizor, Daniel bi uvijek pomislio kada bi pogledao u tu fotografiju.

Druga je prikazivala Roberta u vojničkoj uniformi, dok se na jednoj našao Daniel u školskoj dobi. Nekoliko dana prije fotografiranja ispao mu je prednji mliječni zub, a prazninu koja je iza njega ostala, fotograf je uspješno ovjekovječio.

„Sjedni", tamnokosa ga je prenula od misli.

Daniel je sjeo na rub fotelje koja mu je bila najbliže, ne usuđujući se opustiti. Trljao je dlan ruke kako bi u njega vratio toplinu.

„Tebe zovu Daniel, zar ne?" upitala je. Oči kojima ga je gledala bile su plave, nimalo nalik onima koje je vidio ranije te večeri.

Otvorio je usta, pokušavajući progovoriti, ali bilo je preteško izustiti bilo što. Stoga je samo kimnuo.

Ona se lagano nasmiješila. „Ja sam Anastasia. A ime moje sestre je Teresa."

Pokušao joj je uzvratit osmijeh, premda u tome nije bio naročito uspješan.

„Oni mladići s kojima si bio bili su oličenje zlobe", rekla je druga, prišavši mu sasvim blizu, nagnuvši se nad njega. Teresa, tako joj je bilo ime. „Jesi li i ti takav?"

Žustro je odmahnuo glavom. Ovaj put je i prozboriti uspio. „Ne", rekao je. „Nisam kao oni."

„Čudno je što to veliš." Teresa se uspravila i prekrižila ruke na prsima. „Znaš kako se kaže: Svaka ptica svome jatu leti. A ti kažeš da nisi poput njih. Kako si onda završio s njima?"

Slučajnost! Niz nesretnih slučajnosti i život koji nije ispao onako kako sam mislio da će ispasti.

To je želio reći, ali opet mu se grlo stisnulo. Zato je samo slegnuo ramenima i tiho rekao: „Ni sam ne znam."

„Zaslužili su sve što ih je snašlo", Teresa je rekla hladno. „A što se tebe tiče, još nisam potpuno sigurna."

Daniel u njenim očima nije vidio kajanje. Što je rekla, doista je i mislila.

„Znači li to da ćete i mene..." Nije dovršio rečenicu. Nije se mogao prisiliti na glas izgovoriti riječ. Ne nakon svega što se dogodilo njegovim prijateljima u tvornici. Da, Lucio i njegova ekipa bili su nemilosrdni. Nasilje im nije bilo strano. Daniel je bio uvjeren da ne bi prezali ni pred ubojstvom.