DANIEL HERON: POSTANAK

12. Netko vas je trebao podučiti pristojnom ponašanju dok je još bilo vremena.

Viktor očito nije shvatio da se radi o istoj osobi jer joj je prišao čim je ušla u tvornicu. „Dobra večer, ljepotice. Došla si na pravo mjesto, baš sam tebe čekao", rekao joj je, proždirući je pogledom.

Iskosa je pogledala u njega. „Sada više nisam prokleta kuja?" upitala je.

„Što?" Viktorovo čelo se naboralo dok je pogledao u nju.

„Nisi li me jutros baš tim epitetom počastio?"

„Što!?" Linije na Viktorovu čelu još su se više produbile.

„Nebitno. Znaš kako se kaže: Tko se zadnji smije, najslađe se smije", rekla je i pogledom zaokružila grupu mladića.

Daniel je zakoračio u stranu kako bi se našao u sjeni koju je bacao jedan od potpornih stupova. Ostali su bili vidljivo zbunjeni. Činilo se kao da su i oni osjetili da u ovoj ženi ima nečeg zloćudnog, bez obzira na njenu ljepotu.

Polako je prišla Luciu. „Priča se da ste loši", rekla je.

Nije joj Lucio odgovorio. Manuel je bio taj koji joj je odgovorio. „Da, loši smo. Ali smo u tome jako dobri." Nasmijao se.

Okrenula se prema njemu. „Onda sam došla na pravo mjesto."

Je li moguće da je ona policajka, zapitao se Daniel.

Manuel nije imao takvih primisli. Raširio je ruke i praktički se poklonio pred njom.

Lagano mu se nasmiješila i počela koračati prema njemu, polako. On je slijedio njen primjer, smanjujući udaljenost koja ih je dijelila. Sreli su se na pola puta. Još ju je jednom zabljesnuo njegov osmijeh, no ostala je potpuno ozbiljna.

Daniel je promatrao kako Manuel polagano podiže ruku prema njoj. Promatrao je kako mu prsti dodiruju pramen njene kestenjaste kose, ali nije mogao promotriti pokret njene ruke. Sve se zbilo prebrzo.

U jednom je trenu mirno stajala, da bi već u sljedećem prsti njene ruke bili omotani oko Manuelova vrata. Držala ga je u čvrstom stisku, stišćući mu dušnik. I dok se on borio za zrak, grčevito stežući njenu podlakticu ne bi li je odmaknuo od sebe, njen se stisak samo pojačao. Bila je poput udava koji polako davi svoju žrtvu. Nešto je kvrcnulo, a Manuelovo se tijelo u trenu opustilo.

Jednim trzajem ruke odbacila ga je od sebe. Pao je na tvrdi betonski pod, ne dajući znakove života. Glava mu je bila zabačena unatrag, oči razrogačene, usta blago otvorena, a iz njih je kliznuo tanak mlaz krvi.

Kao da je netko pritisnuo pauzu na videorekorderu, svi su se ukipili. Zurili su u prizor ispred sebe, ne vjerujući vlastitim očima.

Ponovo ih je zaokružila pogledom, a kada su joj oči srele Daniela, zadržale su se na njemu nekoliko trenutaka zbog čega se on osjetio gotovo paraliziranim.

Te oči. Gledanje u te oči bilo je poput gledanja u središte uragana. Šarenice su joj se činile poput prozora u neku drugu dimenziju, dimenziju u kojoj upravo bijesni oluja.

Rafael se prvi prenuo. Iz usta mu se oteo urlik, te je poput vojnika koji je upravo primio naredbu za napad, pojurio prema ženi koja je Manuela lišila života. Poletio je prema njoj stisnutih šaka, jedne ruke podignute i spremne za udarac, no nikada nije dobio priliku svoj naum sprovesti u djelo.

Kada joj je već bio sasvim blizu, i kada je podignuta ruka zamahnula da je udari, ona se pomaknula prebrzo da to itko jasno razabere. Rafael je zamahnuo u prazno, a žena se poput utvare stvorila iza njegovih leđa. Zastala je trenutak, s dlanom desne ruke na Rafaelovu lijevom obrazu, a zatim jednim glatkim pokretom zakrenula njegovu glavu udesno.