DANIEL HERON: POSTANAK

8. Ovo je dan kada postajemo bogataši!

Žamor se začuo čim su se Daniel i Manuel približili ulazu u tvornicu. Zatim se čuo Luciov glas, iako su riječi bile nejasne, nakon čega je uslijedilo klicanje i pljeskanje. Daniel je mogao samo pretpostaviti o čemu se radi, no ni na kraj pameti mu nije bilo da bi Lucio mogao imati časne namjere.

„Evo i mene s Heronom!" povikao je Manuel s vrata čim ih je otvorio.

„Kamo si odmaglio, junače?" upitao je Lucio.

„Trebalo mi je friškog zraka." Danielove su oči radije gledale u pod nego u lica svojih prijatelja; pred njima je još bila slika leptira slomljenih krila.

„Nadam se da si se nadisao jer imam velike planove za našu ekipu." Luciov glas bio je prožet ponosom.

„Najveće do sada!" Bernard je potvrdio njegove riječi, a Daniel je istog trena znao da mu se plan neće svidjeti.

„Dakle", započeo je Lucio, „vi i ja, sutra, usred bijela dana, pljačkamo kuću našeg dragog gradonačelnika."

I ovaj put je klicanje popratilo Luciovu izjavu, no Daniel se nije pridružio općem veselju. „Jeste li vi normalni?" upitao je, ne vjerujući vlastitim ušima. „Gradonačelnikova kuća sigurno samo vas čeka da je opljačkate", dodao je sarkastično.

„Zapravo, da", rekao je Lucio, široko se osmjehnuvši. Sive su oči zaiskrile kada je dodao: „Ako poznaš prave ljude i raspolažeš s pravim informacijama, da."

I ovu je izjavu popratilo klicanje i zdušni smijeh.

Daniel je odmahnuo glavom. Nije rekao ni riječi, no pogled njegovih tamnih očiju ispod spuštenih obrva nagnao je Lucia da mu priđe bliže. Lagano ga je lupio po ramenu. „Razvedri se, čovječe! Plan je nepogrešiv. Slušaj", rekao je i obgrlio Daniela oko vrata. „Gradonačelnik mijenja alarmni sustav. Sutra ujutro dolazi mu ekipa koja će isključiti stari sustav kako bi popodne mogla doći druga ekipa koja će postaviti novi. A ja poznajem ljude. Ja imam veze. Herone, imamo sat vremena da dignemo sve što vrijedi."

Daniel se prazno nasmijao. „I ti si siguran da ćeš moći samo tako ušetati u gradonačelnikov dom? Možeš li biti siguran da nikoga neće biti doma? Da će kuća samo tebe čekati?"

„Ne mene, čovječe. Nas!" Luciovi licem razlio se samozadovoljan osmjeh.

Danielove nisko položene obrve spustile su se još više.

„Razvedri se, stari!" Lucio ga još nije puštao iz stiska. „Poznajem čovjeka iznutra. Tip mi jamči da nikog neće biti kod kuće. Nekakav službeni put, takvo nešto. Ide cijela obitelj. Uglavnom, ulazimo bez problema, a unutra..." Luciova slobodna ruka lagano je zamahnula ispred Danielova lica. „Zamisli samo – televizori, linije, video-rekorderi... nema čega nema! Nakit, čovječe! Velim ti, gradonačelnik živi na visokoj nozi!"

„Pretpostavimo da plan doista uspije kao što si rekao, što ćemo s ukradenim stvarima? Zbilja misliš da gradonačelnik neće pokrenuti hajku?"

„Ne brini, stari! Već imam kupca. Do sutra navečer, sve će otići, a mi ćemo biti bogati!"

Još jedan val klicanja ispunio je prostor stare tvornice, no zbog njega se Danielu plan nije činio nimalo boljim.

Te večeri nije bilo opijanja. Lucio je želio da svi budu bistre glave za predstojeći pothvat, kako je on to objasnio. Daniel se pitao je li itko od njih bistre glave, uključujući i njega samoga, ako dopušta da mu netko poput Lucia upravlja životom.

Još jedna je noć prošla u polusnu dok Lucio nije probudio ekipu uzvikom: „Dečki, spremajte se! Ovo je dan kada postajemo bogataši!"

Njegovi su koraci odjekivali dok se spuštao metalnim stubištem. Navikli na spavanje barem do podneva, mnogi su stali gunđati da je još prerano. Daniel je pogledao na sat koji je visio na jednom od inače praznih zidova, upitavši se pritom je li i on jednom visio na zidu nečijeg doma. Kraća je kazaljka neznatno odmakla od znamenke osam, dok se dulja kazaljka približavali znamenki tri.