DANIEL HERON: POSTANAK

1. Šuti! Ne želim te više slušati!

„Ako sada izađeš kroz ta vrata, više se nikad nemoj vratiti!" viknula je gđa. Heron.

Njen sin nakratko je zastao. S rukom na kvaki, okrenuo se prema njoj.

„Onda je ovo zbogom", rekao je, otvorio vrata i izašao. Nije se potrudio nježno ih zatvoriti, već ih je zalupio tako da su i stakla na prozoru zazvečala.

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

Bila je to njihova najgora svađa.

Daniel odnos sa svojom majkom ne bi okarakterizirao kao naročito dobar. Štoviše, da ga mora opisati jednom jedinom riječju, upotrijebio bi riječ loš. Nije tu bilo neke topline, pa ni bliskosti. Ne bi se moglo reći ni da su se voljeli. Bilo bi točnije reći da su jedno drugo podnosili.

Gđa. Irma Heron nije bila majčinski tip i Daniel je vrlo rano naučio da se ne vrijedi zanositi mišlju da će njegova majka aktivno sudjelovati u njegovom životu. Sve dok imaš krov nad glavom, hranu na stolu i ne hodaš svijetom gol i bos, nemaš se pravo žaliti, bio je njen moto.

Tog je dana Daniel ustao oko podneva. Tmuran i oblačan, dan se činio kao stvoren za izležavanje u toplom krevetu. Njegova majka nije dijelila njegovo mišljenje. Svim se silama trudila stvarati što više buke. Daniel se naposljetku ipak izvukao iz kreveta, te još napola snen došao u kuhinju.

Prišao je visokom hladnjaku boje senfa koji se više nije uspijevao othrvati koroziji, te zijevnuo. Prstima je prošao kroz nepočešljanu crnu kosu, dok su mu tamne oči šetale po prizoru ispred njega.

Petnaestak godina ranije, sredinom 60-ih godina dvadesetog stoljeća, kada je njihova kuhinja još bila nova, možda je i bila ugodna, no vrijeme je nije štedilo. Sudoper pun prljavog posuđa, mrlje na žutim laminiranim vratima ormarića, ogrebotine na sivo-bijelom linoleumu koji je prekrivao pod, izgužvani stolnjak na kuhinjskom stolu; Daniel je mrzio sâm pogled na cijelu scenu pred njim.

Za stolom, sa šalicom kave ispred sebe, sjedila je njegova majka. Odjevena u kućnu haljinu cvjetnog uzorka, s cigaretom u ruci, pogledala je u njega s neodobravanjem. Poželio joj je dobro jutro, a zauzvrat je dobio jezikovu juhu.

„Niti je dobro, niti je jutro!" oštro će gđa Heron. Desetljeća pušenja učinila su njen glas promuklim. „Vidiš li ti koliko je sati? Skoro će podne! Podne!! A ti si se tek sada udostojao ustati? Pa dvadeset i sedam ti je godina! Nisi balavac, makar se ponašaš kao da jesi!"

Daniel je šutke slušao. Znao je da je njegova majka cijelo jutro pripremala taj govor. Nije bilo prvi put da sluša nešto takvo od nje. Ako je samo pusti da veli što je naumila, možda uspije izbjeći glavobolju koju mu je u zadnje vrijeme sve češće stvaralo njeno kvocanje.

Dobro je povukla dim cigarete, zadržala dah na par sekundi, te izdahnula, ovivši se oblakom mliječno-bijelog dima. Potom je nastavila: ''Dokle misliš ovako životariti? I to na moj račun! Već tri mjeseca ne radiš. Posao ne tražiš. Vucaraš se okolo s onim ološem koji nazivaš prijateljima, a sve na moj trošak! Zar misliš da novac raste na drveću?!''

Evo ga, pomislio je Daniel. Uvijek prisutna tema novca opet je izronila na površinu.

„Do sada si već i fakultet mogao završiti! Mogao si u rukama imati diplomu! Ali ne! Ne Daniel Heron! Studentski život nije bio za njega. Čim je trebalo zapeti, on je odustao. I to ne jednom, nego dva puta!" Zamahnula je rukom u kojoj je držala cigaretu kako bi naglasila izrečeno, zbog čega je mala količina pepela završila na stolnjaku, zorno prikazavši zašto je stolnjak na nekoliko mjesta bio nagoren.

A tu je i neizbježna tema njegova školovanja. Gđa. Heron često je igrala i na tu kartu. Samo šuti i pričekaj da se ispuše, mislio je Daniel. Na kraju krajeva, dio o njegovom odustajanju od fakulteta bio je istinit. Stoga se samo naslonio na hladnjak, ruku prekriženih preko prsa i pognute glave. Nije želio pogledati u svoju majku da dodatno ne potpiri vatru u njoj.

„Odustajanje je jedino u čemu si dobar." Promukli glas njegove majke probijao mu je uši. „Zato i jesi bez posla. Imaš li ti pojma koliki jedva čekaju priliku da se zaposle? A ti? Ti si tu priliku dobio, ali nisi izdržao. Bilo je preteško ustajati u zoru! Spavati do podneva mnogo je ugodnije! Bilo je previše imati jednu obavezu! Puno je bolje po cijele dane slušati radio i izležavati se!"

Slušajući kako mu majka uporno nabraja neuspjehe, Danielovi su nokti tonuli sve dublje u kožu njegovih stisnutih šaka. Zatvorio je oči, odbijajući podići pogled, istovremeno osjećajući vrućinu u obrazima. Bio je zahvalan što ga kuhinjski stol dijeli od njegove majke. Znao je da se neće moći suzdržati nastavi li ga gđa. Heron i dalje blatiti.

„A jadna mama neka sama financira tvoje životarenje." Gđa. Heron, nesvjesna bijesa koji je bujao u nutrini njena sina, još je imala potrebu naglasiti svoju ulogu u njegovu životu. „Nije važno što jedva krpa kraj s krajem. Glavno da njenog dragog sina svakog dana dočeka ručak kada ustane... u podne!"

„Dosta!!" povikao je Daniel. Njegova je ruka svom silinom udarila o radnu plohu pokraj hladnjaka zbog čega su zazvečale šalice naslagane jedna u drugu. „Nisi ti nikakva mučenica! Kada sam od tebe tražio novac? Sam zarađujem još od srednje škole! Nisu to basnoslovni iznosi kakve ti priželjkuješ, ali za mene je dovoljno! A taj ručak koji spominješ... Podgrijano jelo iz konzerve nije ručak! Ja sam u ovoj kuhinji skuhao više obroka u zadnje tri godine nego ti u cijelom svom životu!"

Cigareta u ruci gđe. Heron je zadrhtala, no ipak ju je prinijela usnama i povukla još jedan dim. „I što onda?!" uzvratila je. „To ne znači da nisi besposlena lijenčina!!"

„Da, besposlen sam! Oprosti što ne želim provesti život utovarujući kutije u kamione osam sati dnevno! A ako je netko u ovom stanu lijenčina, to si onda ti!"

„Kako se usuđuješ?! Ja sam ti majka!"

Britko se nasmijao na njenu izjavu. „A koliko dana u životu si ti radila?" pitao je. „Kada si ti imala pravi posao?"

„Ja sam se brinula za svoju djecu!!" Cigareta koju je stezala prstima izgorjela je do filtera.

Glasom prožetim sarkazmom, Daniel je odvratio: „Da, i zato su ti sva djeca živa i zdrava, i redovito te posjećuju svakog Božića i Uskrsa."

„Šuti! Ne želim te više slušati!" Gđa. Heron odbacila je opušak u pepeljaru na stolu, te drhtavom rukom pripalila novu cigaretu.

„Zašto? Zato jer sam se dotaknuo istine? Priznaj, jedino za što smo ti bili dobri bila je socijalna pomoć koju si dobivala na naš račun."

„Rekla sam ti da zašutiš!!"

Polako, Daniel je prišao stolu, te se rukama oslonio na nj i zagledao se u oči svoje majke. „Istina je", rekao je sasvim mirnim glasom zbog čega su gđu. Heron prošli žmarci. „Svi smo to znali. Sjećaš li se kako je Barbara provela svoj osamnaesti rođendan? Ja se sjećam. Bilo mi je tek šest godina, ali se sjećam. Sigurno se sjećaš i ti."

Ostao je stajati tako, oslonjen na stol, duboko zagledan u oči svoje majke. Po prvi puta ju je prisilio da se suoči sa istinom. Po prvi puta nije odustao i dopustio joj da odnese pobjedu.

Po prvi puta, u očima joj se nastanio strah.

Svakome tko je pročitao prvo poglavlje moje nove priče - HVALA!

Slobodno ostavite svoj komentar.

Ako vam se poglavlje dopalo, glasujte!