DANIEL HERON: POSTANAK

30. Nemoj se junačiti.

Jednom kada su se vrata zatvorila za načelnikom Novikom, Daniel je duboko uzdahnuo.

Ana mu je prišla, zagledala se duboko u njegove oči, te upitala: „Jesi li siguran da ćeš moći sam pretražiti cijeli park?"

„Da", Daniel je odvratio i pogledao u stranu. „To će mi barem odvratiti misli od... drugih stvari." Nije morao izreći na što točno misli pod drugim stvarima.

„Ako ti to imalo vrijedi, žao mi je." Teresa se pridružila Ani, nagnavši ga da je pogleda.

„Zašto?" upitao je Daniel. „Nisi ti to stavila tamo. Samo si otkrila da postoji."

Tišina je legla na njih poput paperjastog prekrivača. Do zore je bilo još par sati, pa su Teresa i Ana odlučile izaći, da razbistre misli, barem su Danielu tako rekle. Da ih nije upoznao, pomislio je da su pošle u lov na svježu krv, no vjerojatnije je bilo da nasamo žele raspraviti o koracima koje će valjati poduzeti.

Ostavši sam, Daniel je zaključio da bi mu najpametnije bilo leći, no san mu nije dolazio na oči. Crne misli kovitlale su mu se u umu poput olujnih oblaka, a on nije znao kako da ih odagna. Stoga se po prvi put nakon više godina pomolio. Nije se sjećao svih riječi, ali ipak se, sklopljenih ruku, obratio Bogu. Nakon promrmljane molitve, ostao je ležati, prstiju isprepletenih na prsima. Bojao se moliti za ozdravljenje jer je dio njegova uma vjerovao da ga ni ne zaslužuje.

Pričekaj do poslijepodneva, naposljetku si je rekao. Ne potpisuj još smrtnu presudu.

Na neki je način bio zahvalan što će mu tumaranje parkom odvratiti misli od njegova trenutna zdravstvena stanja. Zatvorio je oči. Negdje iza njih, javio se sada već dobro poznati bol. Dok se pulsiranje sve više pojačavalo, osjetio je neku neobjašnjivu zahvalnost što sada barem zna što mu je uzrok.

Da je uspio usnuti, jutro bi stiglo i prebrzo, no Daniel je samo na mahove uspijevao zadrijemati, a tada bi mu snove preuzele crne misli, stvarajući nemoguće scene ispunjene nestvarnim, prijetećim likovima.

Dok se on borio s iscrpljujućim snovima, Ana i Teresa su se vratile. Nisu ga budile, već su se povukle svaka u svoju sobu.

Svaki put kada bi se Daniel prenuo oda sna, pogledao bi dno zastora. Činilo mu se da je prošla čitava vječnost prije no što se pojavila jedva zamjetna linija svjetlosti, potpis zore.

Načelnik Novik se vratio nedugo nakon svitanja, kao što je i obećao. Nosio je uniformu, no kapa mu nije bila na glavi, već ju je držao u rukama.

„Ne izgledaš previše orno", rekao je kada je promotrio Daniela.

On je uzvratio pogled ispod napola spuštenih kapaka, te rukama prošao kroz neposlušnu kosu. „Ni vi se ne činite puno odmorenijim."

Načelnik je kimnuo. „U pravu si. Cijela ova situacija ne da čovjeku mirno spavati. Siguran si da ćeš moći..."

Nije dovršio pitanje jer ga je Daniel prekinuo. „Da, moći ću pretražiti park i ne privući neželjenu pažnju na sebe."

„Mislim zbog tvoje bolesti." Načelnik je umjesto u Daniela, gledao u svoju kapu, poravnavajući joj rub. „Ne bih ti želio biti u koži."

„Ni ja si ne bih želio biti u koži, ali što je, tu je", odvratio je Daniel s možda malo previše žestine, pa je mirnijim glasom dodao: „Hoćemo li krenuti?"

„Jesti li pronašao bolju kartu?" Anin glas iza njegovih leđa toliko je prestrašio Daniela da je poskočio.

Načelnik Novik imao je čvršće živce. „Jesam", odvratio je. „Uspio sam pronaći kartu koja datira u vrijeme prije kojih tristotinjak godina. Na mjestu današnjeg parka tada se nalazilo vlastelinsko imanje. Prije otprilike stotinu godina, požar je progutao kuću, zajedno s njenim stanarima. Nikada nije bila obnovljena."