DANIEL HERON: POSTANAK

31. Čim prije izađi iz parka

„Oh, sranje", Daniel je prošaptao stojeći tek nekoliko metara od kamenog luka i zlokobne tame koja je vrebala iza njega.

Netko je bez sumnje bio tu prije njega; listovi na pojedinim izbojcima bili su naličjem okrenuti prema suncu što je značilo da ih je netko tek nedavno pomaknuo jer bi se u protivnom sami već okrenuli na odgovarajuću stranu.

„Sranje!" ponovio je glasnije.

Baš se u tom trenutku začulo nekakvo krčanje, te je Daniel odskočio u stranu, sakrivši se iza stabla.

„Čuješ li me? Ponavljam, čuješ li me?" Glas je došao iz džepa na Danielovoj traper jakni. Načelnikov glas. Tek se tada Daniel sjetio da je u džepu nosio walkie talkie koji mu ne načelnik dao ranije toga dana. Posegnuo je u džep, te izvadio uređaj iz kojeg se još uvijek čuo načelnikov gas: „Daniele, javi se. Čuješ li me?"

Drhtavim je rukama Daniel uspio pritisnuti odgovarajuću tipku, te se javio šapatom: „Da, čujem vas. Tol'ko ste me prepali da mi je srce skoro majicu probilo!"

„Oprosti", načelnik je rekao bez stvarnog kajanja u glasu. „Trebali smo biti u kontaktu. Nisi se javio već sat i pol. Zabrinuo sam se."

To je zvučalo iskreno. Bilo je to nešto na što Daniel nije bio naviknut; imati nekoga tko će se brinuti ako ne nazove. Gđa. Heron sigurno nije gubila sna mozgajući kamo je on otišao, ili je li dobro kada bi izašao s ekipom.

„Valjda sam zaboravio na prokletu stvar u mom džepu", rekao je Daniel. Tada je snizio glas te nastavio šapatom: „Našao sam ga. Ulaz u podrum. Upravo gledam u njega."

Nakon kraće šutnje, načelnik Novik se ponovo oglasio. „Sjeti se što sam ti rekao", upozorio je. „Nemoj se junačiti. Makni se odatle što prije."

Danielov pogled ni na trenutak se nije odvajao od tmine natkrivene kamenim lukom. Strah je počeo napuštati njegovo tijelo, no uto se začuo šušanj negdje u blizini, natjeravši ga u bijeg prema osunčanom dijelu parka. Samo je nakratko bacio pogled preko ramena, te mu se učinilo da je ugledao vjevericu kitnjasta repa kako se uspinje na stablo kod kojeg je do maloprije stajao.

Usporio je, no nastavio se udaljavati. Možda ipak nije probudio zlogukog pridošlicu, ali nije želio riskirati. Palo mu je na pamet da on ni ne bi trebao izaći na otvoreno. Dovoljno bi bilo da svojim jantarnim očima zarobi Danielov pogled, a potom bi mu mogao narediti bilo što.

„Daniele, javi se." Ponovo je zakrčao walkie talkie. „Gdje si?"

Zastavši na tren, Daniel je pritisnuo tipku i odgovorio: „Idem u smjeru crkve." Bio je zadihan i znao da je načelnik to zacijelo čuo u njegovu glasu.

„Što se dogodilo?" upitao je načelnik Novik.

„Ništa", Daniel je odvratio. „Lažna uzbuna."

„Jesi li ga vidio?"

„Ne", Daniel je odgovorio. „Bila je to samo vjeverica, pretpostavljam."

„Čim prije izađi iz parka", uputio ga je načelnik. „Kada dođeš do crkve, ostani tamo dok ja ne stignem."

Danielovo srce još je luđački tuklo iza njegovih rebara kada je ostavio park iza sebe. Okupan izravnom sunčevom svjetlošću, sagnuo se te položio dlanove na koljena. Usredotočio se na disanje. To je, u kombinaciji sa jarkim suncem, bilo baš ono što je trebao da ga smiri.

Minutu ili dvije kasnije, podigao je pogled. S druge strane ceste stajala je crkva čiji toranj je posezao u visine. Prostor ispred nje bio je zatvoren za promet, a bilo je tamo i nekoliko praznih klupica.