DANIEL HERON: POSTANAK

11. Nećeš valjda takvu ljepoticu pustiti da stoji vani?

Koliba duboko u unutrašnjosti šume na prvi se pogled činila odvojenom od svijeta. Izgledala je oronulo, kao da se desetljećima borila protiv lošeg vremena. S rasušenih dasaka ljuštila se boja, žlijeb duž krova bio je naheren s jedne strane, no prozori su bili čisti. Od stakala se reflektirala okolna šuma i krošnje drveća koje su svakim danom gubile sve više zelene boje, nadomještajući je jesenskom paletom, te nebo oslikano rumenilom zalazećeg sunca.

Cijelom dužinom kolibe protezao se uski trijem, dovoljan za klupicu koja je stajala uza zid kraj ulaznih vrata. Širom otvorena drvena vrata kolibe bila su zaklonjena mrežom čija jedina zadaća je bila prepriječiti ulaz kukcima, prvenstveno dvokrilim krvopijama čije zujanje je u mnogima izazivalo nelagodu.

U unutrašnjosti kolibe zazvonio je telefon.

„Molim", rekao je ugodan ženski glas. Nakon nekoliko trenutaka tišine, dodao je: „Jeste li sasvim sigurni?" Uslijedila je samo kratka stanka, a zatim: „U redu. Smatrajte stvar riješenom."

Minutu nakon što je žena koja je primila poziv spustila slušalicu, otvorila su se mrežasta vrata, a glas koji je maloprije razgovarao na telefon, viknuo je: „Ana! Ana! Pozvane smo!"

Stazicom koja je kolibu povezivala s ostatkom svijeta, dotrčala je druga žena, nimalo zadihana. Visoka i vitka, ponositog držanja, doimala se poput plemkinje. No nije nosila elegantnu haljinu, već isprane traperice visokog struka, te sivu majicu s obrisom video kasete.

Kestenjasto smeđa kosa zakrila joj je jedno oko dok je prstima jedne ruke prošla kroz nju. Tanke joj se usne nisu smiješile, a oči svijetlo plave boje bez treptanja su se zagledale u kratkokosu brinetu koja je stajala pred vratima.

„Što se dogodilo, Teresa?" Ana joj se pridružila na trijemu.

„Primila sam poziv", rekla je brineta. Ruke je prekrižila na prsima, te se leđima oslonila na dovratak. Bila je odjevena u crno. Jedino kratki prsluk koji je nosila bio je boje kadulje. „Stvari su otišle predaleko. Imamo zeleno svjetlo."

Anine su oči bljesnule jantarnim sjajem. „Bojala sam se da bi moglo doći do toga."

„Spremi se. Idemo do njihova okupljališta već danas, a kada sve ovce budu na broju..."

Teresa nije morala dovršiti rečenicu. Ana je dobro znala što će uslijediti kada se cijelo društvo skupi - zora ih neće naći žive.

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

Hrpa polomljenih, zahrđalih strojeva odbačenih pokraj tvornice pružala je odličan zaklon onima koji su zaklon tražili. Ana i Teresa čučnule su iza nje, osluškujući. Anine plave oči potražile su Teresine smeđe. Ni jedna nije progovorila, niti se pomaknula.

Negdje u daljini začulo se brujanje automobilskog motora. Nije prošlo dugo prije no što se modri automobil zaustavio pred zgradom napuštene tvornice. Slijedio ga je još jedan, crne, mjestimice oljuštene boje i vrlo glasnog motora.

Iz zaustavljenih je automobila izašla bučna, dobro raspoložena gomilica. Njih petero okružilo je Lucia Velesa u čijim se rukama nalazila obična papirnata vrećica koju je on s osobitom pažnjom unio u tvornicu.

Jednom unutra, istresao je njen sadržaj na stolić, te je ubrzo postalo jasno zašto je s tolikom pažnjom rukovao njome.

Kada je maknuo vrećicu, na stolu ispred njih našla se poveća hrpa novčanica.

„Pasite oči, ovčice moje!" rekao je Lucio, te zario ruke u šuškave papire sa slikama mrtvih velikana.

Klicanje i pljesak ispunili su tvornicu, a kada je nečiji glas povikao: „Donesite piće! Večeras slavimo!"