DANIEL HERON: POSTANAK

17. O kakvim problemima govoriš?

Daniel pojma nije imao koliko je sati. Nije se usuđivao razmicati zavjese. Ono malo svjetlosti koja je provirivala unutra nije bilo dovoljno da naznači doba dana.

Kuća je bila tiha. Iako je televizor bio upaljen, isključio je zvuk, ne želeći ometati kućevlasnice. Jedini zvukovi koji su se čuli, stizali su izvana; lagani šum grana smreke, cvrkutanje ptičica u potrazi za hranom, šumski golubovi koji su se dozivali, no on nije imao načina da i njih utiša. Nije mu bilo dozvoljeno izaći iz kolibe.

Teresa je prva izašla iz sobe u koju se bila povukla.

„Još si tu?" pitala je, iskosa pogledavši u njega.

„Ništa nisam dirao!" rekao je, bojeći se novih optužbi koje bi mu mogla uputiti.

„Znam", rekla je i sjela na fotelju nasuprot njemu. Nije više ništa govorila, samo je gledala u njega, zbog čega se on počeo osjećati poput cirkuske atrakcije.

Odahnuo je glasnije nego mu je bila namjera kada se Ana pojavila u dnevnom boravku. Preko ramena joj je bila prebačena povelika crna torba.

„Spremna za polazak?" Teresa je upitala i ustala, dajući Danielu priliku da se oputi.

Ana joj je kimnula, te su obje krenule prema vratima. Kada ih je Teresa otvorila, Daniel je mogao primijetiti da se vani već polako spuštao mrak.

„Čekaj nas ovdje", Ana je rekla trenutak prije nego je izašla i za sobom zatvorila vrata.

Iako joj nije vidio oči, Daniel je pretpostavio koje su boje jer je osjetio snagu njenih riječi kojima se nije bio u stanju suprotstaviti.

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

Prošli su sati otkako su Ana i Teresa otišle, barem je Daniel tako zaključio. Nije mogao biti siguran. Nije posjedovao sat, a koliko god pogledom pretraživao, ni u dnevnoj sobi ni u kuhinji nije ga našao.

Večernje su vijesti već odavno završile. Vijest o staroj tvornici koja je nestala u plamenu prikazana je kao tragična nesreća. Grupa mladića nehotice je izazvala požar koji je izmaknuo kontroli. Znatne količine alkohola uzrokovale su njegovo razbuktavanje. Brzo se proširio na cijelu tvornicu, a na veliku žalost, uzeo je i danak u životima mladića koji su se našli unutar nje.

Daniel se podsmjehnuo na takav izvještaj. Istina je bila puno, puno gora, no znao je da ne smije izaći na svjetlo dana. Sudeći prema zadnjim saznanjima do kojih je došao, ljudi na najvišim pozicijama bili su odgovorni za odmazdu koja je snašla Lucia i njegove dečke.

Ugasio je televizor, te u mraku ostao sjediti na sofi. Zadrijemao je. Prizori goruće zgrade plesali su mu u umu. Znao je da je to samo san, no nije ga se mogao otresti. Otključavanje ulaznih vrata pomoglo mu je u tome. Uspravio se kada su se Teresa i Ana vratile. Ne bi ih uopće mogao razabrati u njihovoj tamnoj odjeći da jedna od njih nije upalila svjetlo.

Ana je bacila torbu na fotelju. Više nije bila prazna kao kada su izlazile, ali Daniel nije imao vremena razmišljati o tome nakon što je primijetio koliko su obje žene ljutite.

Daniel nije imao pojma što se događa, ima li njihovo raspoloženje ikakve veze s njim, ili možda s vijestima. Bilo kako bilo, nije namjeravao postavljati nikakva pitanja. Ostao je sjediti na rubu sofe, pripremajući se za mogući izljev bijesa koji bi ga mogao zahvatiti.

„Hoćeš li mi sada reći što se događa?" Teresa je upitala Anu. „Zašto smo morale otići u onakvoj žurbi? Je li bilo kakvih problema? Nemoj mi reći da te pokušao prevariti!"

„Nije", odvratila je Ana. „Ali problema će svakako biti. U to sam sigurna."

Teresine oči su se suzile dok je gledala u Anu. Daniel je bio siguran da bi joj se i čelo naboralo da je njena koža nalik porculanu to dopuštala. „O kakvim problemima govoriš?"

„O problemima koje je on prizvao." Anine su se oči srele s Teresinima.

Daniel je osjetio kako su mu se usta osušila zbog čega je inače jednostavan zadatak poput gutanja postao nemoguća misija. Problemima koje je on prizvao. Nije znao koje im je probleme stvorio. Tá on nije ni tražio od njih da ga povedu sa sobom. Nije želio da zbog njega upadnu u probleme, a nije ni želio na vlastitoj koži iskusiti njihov način rješavanja problema.

„A kakvi su to problemi?" Teresa je pitala ledenim glasom.

„Govorio je o nama."

Anin je odgovor bio razlog zbog kojeg su se Teresine šake stisle. Začuo se zvuk pucketanja prije nego je protisnula: „Što?!"

Samo na trenutak, njeni oštri očnjaci bili su izloženi pogledu. Dovoljno da svežu Danielovu utrobu u čvor.

„Čini se da on nije jedini koji ima tajne pomagače specijalnih vještina da u njegovo ime obavljaju prljave poslove." Ana je polako odšetala do druge fotelje i utonula u nju prije nego je dodala: „Pred nekoliko dana bio je na sastanku i pustio da mu jezik bude brži od pameti."

„Gradonačelnik", Daniel je rekao tiho. Zinuo je kada je shvatio o kome govore. Nije on, Daniel, bio taj koji im je stvorio probleme. Bio je to gradonačelnik.

Dok je on razmišljao o toj ideji, Teresa je sjela tik do njega. Zgrabila ga je za vilicu, prsti su ga stegli poput željeznog škripca. „Ne glumi mudrijaša", rekla je tiho, no zbog njene neposredne blizine, Danielovim su tijelom prošli ledeni žmarci. „Naši poslovi ne tiču te se. Jasno?"

Kimnuo je, ili je to barem pokušao učiniti, no Teresin stisak to mu je znatno otežao. Pustila ga je istovremeno ga odgurnuvši, te vratila pozornost na Anu. „Što točno je rekao?"

Ana je na trenutak pogledala u Daniela. Pretpostavio je da razmišlja koliko bi trebala otkriti u njegovoj prisutnosti. „Želiš li da odem nekamo?" pitao je.

„Ne", odvratila je. „Uvijek ti mogu narediti da zaboraviš."

Da se u tom trenutku mogao pogledati u ogledalo, bio je siguran da bi bio bljeđi čak i od njih dvije. Uvijek je za sebe smatrao da je hrabar. Uz djetinjstvo kakvo je imao, sve što je proživio, nije bilo mnogo toga što bi ga moglo uplašiti, ali ove dvije žene tjerale su mu strah u kosti. Ipak, živo ga je zanimalo kakve im je to probleme gradonačelnik prouzročio. Kada je Ana nastavila, naćulio je uši.

„Naš je gradonačelnik imao prilike upoznati gradonačelnika drugog grada, ne bitno različitog od našega. Nekoliko pića kasnije, razmjenjivali su priče. Gospodin gradonačelnik saznao je da njegov novi prijatelj ima grupu nadnaravnih osvetnika uz sebe. Naravno, naš gospodin Eber nije se mogao suzdržati, a da se i sâm ne pohvali."

„Taj kučkin sin!" Teresa je ispljunula riječi. Prsti su joj zapucketali kada ih je stegla, a i očnjaci su se ponovo pojavili. Činili su se znatno duljima kada bi obnažila zube. „Da sam znala, rastrgala bih ga na licu mjesta."

„Znam. Zato sam i požurila naš povratak."

„Da si barem ti bila zadužena za stražarenje..." Teresa nije morala završiti rečenicu da bi Ana znala što je željela reći.

I Daniel je znao – njihov bi grad ostao bez gradonačelnika. Ono što ga je zbunjivalo, bilo je ponašanje dviju žena pred njim. Zasigurno su bile svjesne da postoje i drugi poput njih, a bio je siguran da su i drugi znali da nisu jedini. Pa zašto je onda sve ovo bio tako velik problem?

„Što misliš, koliko vremena imamo?" upitala je Teresa.

„Mislim da se radi o danima. Nedovoljno."

Teresa je kimnula, potom je skočila na noge i dodala: „Pobrinimo se da nas ne pronađu ovdje kada dođu."

Drage moje čitateljice, dragi čitatelji - hvala vam što čitate moju priču.

Stvari se počinju malo komplicirati, moram dobro promisliti kako zamrsiti, a onda i razmrsiti zaplet, pa možda neću moći objavljivati novo poglavlje svaki tjedan jer nemam naviku objavljivati poglavlje koje po mom mišljenju još nije dovršeno onako kako sam to zamislila. Nadam se da ćete imati razumijevanja.

Svaki vaš komentar je dobrodošao.

Ako vam se poglavlje dopalo, slobodno mu poklonite svoj glas. 

Do idućeg poglavlja...