DANIEL HERON: POSTANAK

15. Sunce nam nije prijatelj

Do zore je još bilo nekoliko sati. Šumu je obavijao muk. Tek je ponegdje slavuj svojim pjevom objavljivao: Ovaj dio šume je moj!

Mjesec je, prateći svoju uobičajenu putanju, otplovio nekamo gdje ga oči više nisu mogle vidjeti. Jedino svjetlo u mraku bile su svjetlucave zvijezde, te tanka crta svjetlosti koja se mogla nazrijeti ispod vrata. Ta bi linija svjetlosti bilo koje druge noći bila razlog zabrinutosti, ali Teresa i Anastasia nisu brinule kada su se vratile pred kolibu.

Teresa je tiho otključala vrata, pritisnula kvaku, te ih otvorila.

Čim su stupile preko praga, pogled im je pao na Daniela. Stajao je u kuhinji, kraj otvorenog hladnjaka, izraz lica nalikovao je onome koji bi se mogao vidjeti na licu djeteta uhvaćenog u krađi slatkiša.

„Nisam..." počeo je, ali ga je Teresa presjekla.

„O, ali jesi", rekla je onim svojim hladnim glasom, jedva pomičući usne.

Polako mu se počela primicati, a njemu se učinilo da sa svakim njenim korakom temperatura u prostoriji pada za par stupnjeva. A možda je uzrok zahlađenju bio i širom otvoren hladnjak. Brže-bolje je zatvorio vrata, zaklonivši njegov sadržaj od pogleda.

U međuvremenu, Teresa mu je prišla sasvim blizu.

„I, što si zaključio?" pitala je, njene sive oči gledale su ga bez treptanja.

Daniel je teškom mukom progutao. „Zaključio?" ponovio je jedva čujnim glasom.

Teresin pogled premjestio se na hladnjak koji je do maloprije bio otvoren.

Danielove oči su ga slijedile. „To..." zamuckivao je, „...to je..."

„Reci!" naredila je Teresa. Pogled je vratila na njega, a uz sivilo, u očima joj je vidio i jantarni sjaj.

„Krv", rekao je. Izrekavši tu riječ naglas, kao da je tekućina koja je kolala njegovim žilama prestala teći. Problijedio je, a načas je osjetio i da će ga noge izdati.

U tom mu je trenutku prišla Ana. Uhvativši ga za mišicu, rekla je: „Dođi, sjedni." Povela ga je do kuhinjskog stola i izvukla stolicu na koju se spustio svom svojom težinom. Ona je sjela do njega.

„Što će vam hladnjak pun krvi?" upitao je gledajući u Anu.

Odgovor je došao od Terese. „Čovjek ponekad ogladni."

Šali se, pomislio je. Mora da se šali.

Da, čovjek ponekad ogladni, ali ispuniti hladnjak dozama krvi? Tko bi posegnuo za krvlju kada ogladni?

Teresa ga je opet pogledala kao da je mogla točno naslutiti o čemu razmišlja. Umjesto da progovori, zadigla je gornju usnu. Vrh njenog jezika polako je pomilovao desni očnjak. Kada se jezik maknuo, Daniel je uočio nešto veoma neobično. Vrh zuba bio je oštar i šiljast. I očnjak s druge strane bio je takav. Duljina im nije znatno nadmašivala duljinu ostalih zuba, ali ipak su bili nešto dulji.

Na trenutak mu je na um pao film koji je jednom gledao. Nije mu se naročito svidio jer se radilo o crno-bijelom filmu kojem je očajnički nedostajalo dobro uvježbanih akcijskih scena koje je Daniel toliko volio, ali i u tom je filmu jedan od likova imao šiljaste zube i hranio se krvlju.

Ne budi paranoičan, prekorio je samog sebe. Ono je samo film.

Koji god bio razlog zašto je u ovoj kući hladnjak pun krvi i Teresini zubi šiljasti, sigurno to nije zato jer je ona vampir.

„Teresa, nemoj ga zbunjivati", oglasila se Ana. Daniel je pogledao u nju sa zahvalnošću.

„Ne zbunjujem ga. Samo mu pomažem da zbroji dva i dva. Uostalom, ti si ga htjela povesti s nama, nemoj sada skrivati istinu od njega."