DANIEL HERON: POSTANAK

4. Pogledajte koga je mačak doveo!

Kada je Lucio zaustavio automobil, bili su daleko od grada. Parkirao je ispred napuštene tvornice. Izrazito plava boja njegova automobila bila je jedino što je razbijalo posvemašnje sivilo. Sivi su bili zidovi tvornice, siv je bio njen okoliš, a zbog tmurnih oblaka i dan se činio sivim.

Ta zgrada koju je i samo vrijeme zaboravilo, bila je omiljeno okupljalište Luciove družine. Oni su je zvali Nultom točkom. Nekada su se u njoj proizvodili vijci, matice, čavli i slični metalni proizvodi, ali već su gotovo dva desetljeća proizvodni pogoni zjapili prazni. Strojevi koji su nekada neumorno radili preseljeni su u noviju tvornicu na prikladnijoj lokaciji, a ovo zabačeno zdanje ostalo je kao podsjetnik na neka davnija vremena. Planovi za njegovu obnovu i prenamjenu nikada nisu realizirani, pa je polako propadalo, nagrizano zubom vremena. Zidovi su se ljuštili, krov je prokišnjavao, a kroz razbijene prozore puhao je vjetar pjevajući pritom svoju sablasnu pjesmu.

Godinama se mladež tu okupljala, daleko od znatiželjnih očiju, no u posljednjih pet godina, u napuštenu ste tvornicu mogli ući samo ako ste bili Luciov prijatelj. On i njegovo društvo potpuno su je prisvojili. Bila je ona njihovo okupljalište, njihov teritorij, njihova baza. Tu su se provodile večeri i tmurni dani, tu se radilo što se poželjelo, tu nije bilo ničije kontrole. Svaki opaki plan Luciove družine stvoren je tu i odatle je krenula njegova provedba u djelo. Tu je sve počinjalo i zato su je nazvali Nulta točka.

„I tako, otišao si od stare, ha Herone?" pitao je Lucio kada je motor automobila utihnuo.

„Da, izgleda da sam učinio upravo to." Danielove ruke igrale su se s pohabanim rubom njegove traper jakne, dok su mu oči kroz mokro vjetrobransko staklo gledale u daljinu.

„Pametna stvar. Jedino što je ta vještica znala bilo je pametovati i soliti ti pamet. Ne treba ti netko takav u životu. Treba ti sloboda. A sloboda je ovdje", Lucio je ispružio ruku u smjeru tvornice. „Dođi", dodao je, te izašao iz automobila podigavši ovratnik svoje crne kožnate jakne da se zaštiti od kiše. Daniel je slijedio njegov primjer i pošao za njim.

Čim su ušli, Lucio se obratio dečkima koji su se tamo zatekli. „Što je, gradski štakori? Napravite mjesta za još jednoga!" Okrenuo se prema Danielu poput mađioničara koji je upravo izveo veličanstven trik. „Pogledajte koga je mačak doveo!" rekao je, a oči sviju zaustavile su se na novopridošlici.

„Bok društvo", promumljao je Daniel. Poznavao ih je sve. Bili su tu Viktor Kostinski, visok, tamnokos, krupan dečko kojeg su svi zvali Kost; zatim Bernard Zima zvan Winter, koji je volio nositi šiltericu okrenutu naopačke; dugokosi Manuel Boros, tamne puti i strastveni ljubitelj majica žarkih boja; te Rafael Ursar, zvani Medvjed koji se zbog svoje fudbalerke i čupavih obrva uvijek činio pomalo ljut.

Daniel se često družio s njima. Otkada je dao otkaz na poslu još i više no obično. Gđa. Heron nije se suzdržavala u pokazivanju svog prezira prema njima. U njenim očima, svi su bili lijenčine i propalice, najgori ološ. Ali Daniel se nije slagao s njenim mišljenjem. Oni su mu bili slični. Ni njih život nije mazio. Svatko od njih mogao je ispričati vlastitu tragičnu priču. Bio je to razlog zašto se Daniel uopće počeo družiti s njima. Istina je bila da to društvance nije baš često marilo za zakone, no čovjek radi što mora da bi preživio. Barem se u to Daniel uvjeravao kako bi našao opravdanje za njihove postupke.

„Raskomoti se", dobacio mu je Lucio.

Daniel se ogledao oko sebe, oči su mu tražile udobno mjesto za sjedenje. Odabrao je staru fotelju drvenih naslona za ruke. Sjeo je, a naprtnjaču je odložio do svojih nogu. Prstima je prošao kroz kosu da odmakne mokre pramenove koji su mu upadali u oči. Pustio je pogledu da luta po prilično velikoj prostoriji u kojoj se nalazio, zaustavivši se na metalnom stubištu koje je vodilo na kat, a nalazilo se s desne strane od ulaznih vrata. Na katu su nekada bile uredske prostorije, no Daniel je znao da je danas gore Luciovo carstvo.