DANIEL HERON: POSTANAK

9. Ne želiš privlačiti pažnju. Ne danas.

Jedna je šarka na ulaznim vratima gradonačelnikove kuće zaškripala, a vrata su se polako otvarala. Danielovo je srce potonulo u pete.

Bježi! Što čekaš? Pokreni se! Netko je kod kuće! Njegove su misli vrištale, dok su mu noge ostale kao pribijene za pod.

Vrata su se otvorila, a pred Danielom se našao poznati lik.

„Čovječe, da se sada vidiš!" Manuel mu se nasmijao u lice. „Usr'o si se, ne?"

„Nije vrijeme za zafrkanciju", rekao je Lucio, te odgurnuo Manuela u stranu. „A ti Herone, unutra i brzo zatvori vrata." Luciova ruka zgrabila je prednji dio Danielove jakne i povukla ga u kuću.

Daniel je za sobom zatvorio vrata iznutra se naslonivši na njih. „Vi niste normalni", rekao je dečkima. „Kako ste uopće ušli unutra?"

„Stražnja vrata, dušice", vedro će Rafael. U džep je spremao alat za koji je Daniel pretpostavio da mu je poslužio za obijanje brave. Ipak, nije želio znati detalje, pa ništa više nije pitao.

Slijedio je Lucia niz dugačak hodnik zidova oblijepljenih cvjetnim tapetama. Ušli su u dnevnu sobu. Udobne sofe i naslonjači, niski stakleni stolić, drveni regal izrezbarenih vrata, mekan sag; stvari o kojima je Daniel mogao samo sanjati pretvorile su ovu kuću u udoban dom.

Na dnevnu sobu se nastavljala blagovaonica sa ovalnim stolom i osam stolica tapeciranih u tkaninu cvjetnog uzorka. Vrata s njene lijeve strane vodila su u urednu kuhinju. Tu nije bilo prljavog posuđa u sudoperu, vrata ormarića nisu bila nakrivljena, prozorska stakla blistala su, a stolnjak na stolu nije imao rupe od opušaka cigareta.

Kroz kuhinju se pak moglo doći u stražnji vrt. Drvena vrata s uzdužnim staklenim plohama bila su pritvorena.

„Ovamo donosimo plijen", rekao je Lucio. „Imate petnaest minuta. Dobro ih iskoristite."

Dečki su se razišli po prostorijama gradonačelnikove kuće. Daniel je ostao u kuhinji. Tu nije bilo Bog zna kakvih vrijednosti. Kućanski aparati nisu bili nešto što bi ga posebno zanimalo. Ipak, uzeo je električni aparat za kavu, toster i prijenosni televizor koji je stajao u kutu, na kuhinjskom pultu.

Provjerio je ladice, ormariće i police, a potom mu je za oko zapela jedna keramička kutija za kekse. S njene prednje strane u Daniela je gledala bijela guska oko čijeg vrata je bila vezana mašna od plave vrpce.

I njegova je majka imala sličnu, no zasigurno daleko jeftiniju kutiju za kekse. Samo što Irma Heron u njoj nije držala kekse. Ona je u nju skrivala novac. Daniel bi se često poslužio njome kao osobnom bankom koja nije davala ništa osim sitniša.

Zato je odlučio provjeriti i kutiju u kuhinji gradonačelnikove supruge. Skinuo ju je s police, otvorio poklopac, te se široko nasmiješio. Čini se da je i gđa. gradonačelnikova supruga razmišljala poput njegove majke jer je i ova kutija bila izvor malenog blaga. Dakako, iznos koji je skrivala keramička kutija s bijelom guskom višestruko je premašivao ono što je njegova majka uspijevala spremiti.

I dok je Daniel provjeravao krije li još koja ukrasna posuda novac, ostatak ekipe je u kuhinju počeo donositi plijen znatno veće vrijednosti.

„Jesi li ti vidio ovu divotu?" upitao je Rafael kada su on i Bernard donijeli glomazni televizor ogromnog ekrana.

„U boji je!" dodao je Bernard.

„Šteta što ga nećemo zadržati", na to će Daniel rezignirano.

„Da, zbilja šteta", odvratio je Rafael kojemu je očito promakla ravnodušnost u Danielovu glasu.

Uskoro je kuhinja bila ispunjena predmetima koje će Luciu donijeti bogatstvo. Iako on u razgovorima nije propuštao istaknuti da će ih ovaj pothvat sve učiniti bogatima, Daniel na te priče nije nasjedao. Ne nakon svega što je doživio u proteklih pet dana. Znao je da, ako Lucio proda ukradene predmete, novac neće ravnomjerno raspodijeliti sa svojom ekipom. Najviše čemu su se oni mogli nadati bile su mrvice s Luciovog stola.

Kada su se svi okupili u kuhinji, Lucio je izašao u vrt ne bi li provirio na ulicu. Nakon što mu je Viktor signalizirao da je zrak čist, izdao je zapovijed i svi su počeli iznositi plijen u kombi koji je parkiran čekao na prilazu.

Osim televizora u boji i kućanskih aparata koje je Daniel uzeo iz kuhinje, bile su tu još dvije linije, video-kamera, igraća konzola s desetak disketa, pa čak i bijelo računalo s pripadajućom tipkovnicom, te kutija puna sitnica za koje je Daniel pretpostavio da su dragocjenosti gradonačelnikove supruge. I džepovi njegovih prijatelja bili su očito puni svakakvih tričarija kojima njihovi prsti nisu mogli odoljeti.

„Idemo, Herone!" pozvao ga je Viktor nakon što je kombi napustio kolni prilaz. „Nalazimo se s Luciom i dečkima u nultoj točki."

Daniel je bacio još jedan pogled preko ceste, na kuću koju su upravo opljačkali. Ulazna vrata bila su zaključana iznutra, stražnja vrata bila su zatvorena, no ne i zaključana. Iskreno se nadao da će biti daleko kada bude otkriveno da su nezvani gosti pohodili kuću prvog čovjeka u gradu.

Kako se automobil sve više udaljavao, tako se Viktor sve više smijao. "Uspjeli smo! Sve smo mu maknuli! Stari, mi smo carevi! Ne, mi smo bogataši!"

„Da, blago nama." Danielov glas ostao bezizražajan.

„Daj se razvedri, Herone! Zvučiš kao da si upravo bio na pogrebu!"

Danielov pogled ostao je smrknut usprkos Viktorovim riječima. „Nešto ću ti reći. Sve mi je ovo ostavilo gorak okus u ustima."

„Bez brige. Isprat ćeš ga prvoklasnim viskijem čim se vratimo u nultu točku."

Viktor je čvrsto stegnuo volan, te dodao gas, a njegov stari, izubijani automobil još je brže pojurio prema posljednjem raskršću koje će ga odvesti izvan grada i prema napuštenoj tvornici. Daniel je utonuo na sjedište, zadubljen u vlastite misli, te je zamalo glavom udario u nadzornu ploču kada je Viktor naglo zakočio.

„Prokleta kučko!" zaderao se. „Miči se s ceste!"

Nakon prvotnog šoka, Daniel je pogledao kroz vjetrobransko staklo. Ispred automobila stajala je visoka žena u pripijenim trapericama i crnoj kožnatoj jakni, a vjetar se poigravao s pramenovima njene duge, tamnosmeđe kose. No ono što je najviše privuklo Danielovu pažnju bile su njene oči. Netremice je gledala u njihovom smjeru, a kada joj je pogled pao na Daniela, učinilo mu se da joj je u očima nazreo jantarni sjaj. Bila je predaleko da bi mogao biti siguran, no te su mu se oči učinile neobično poznatima.

Gledala je u njega neko vrijeme, a tada je Viktor izgubio i ono malo strpljenja koje je još imao. Spustio je prozor, te joj doviknuo: „Hej, kujo! Što si se tu skamenila? Ili se miči ili ćeš izbliza vidjeti branik mog auta!"

Nije se pomaknula. Nastavila je gledati u njih, nepomična.

„Kost, zašuti", protisnuo je Daniel pomičući usne samo s jedne strane, poput lošeg trbuhozborca. „Ne želiš privlačiti pažnju. Ne danas."

„Što tebe briga što ja želim?!" otresao se Viktor. „Ova kuja me živcira!"

Viktor je usmjerio pogled na Daniela. I Daniel je pogledao u njega. Trajalo je to samo trenutak, no kada su ponovo pogledali na cestu, dugokose žene tamo više nije bilo. Jedino što je ostalo bio je osjećaj nelagode duboko u Danielovoj nutrini.

Hvala ti što čitaš moju priču.

Daniel je imao prilike sudjelovati u još jednom grandioznom pothvatu. Hoće li se on i Luciova ekipa uspjeti izvući?

Svoje mišljenje moeš ostaviti u komentarima.

Ako ti se poglavlje dopalo, ne zaboravi glasati za nj. 

Do idućeg poglavlja...