DANIEL HERON: POSTANAK

29. Zašto me svi tako gledate?

U mraku noći, zaogrnuta tminom, stajala je koliba iza čijih zidova je načelnik Novik, sjedeći za kuhinjskim stolom, još uvijek razmišljao o onome što je maločas čuo od Ane i Terese. Ukratko su opisale svoj okršaj s vampirom koji je došao da ih podčini. Pobjegao je, rekle su. Bio je ranjen, ali uspio je umaći.

„Ova ubojstva", načelnik je naposljetku progovorio, „jesu li ona njegov pokušaj da vas izmami na otvoreno?"

„Ne, ona su njegov način da iscijeli ranjeno tijelo", odgovorila je Ana. „Živa krv je moćan lijek za ranjene vampire."

Teresa je poraženo odmahnula glavom. „Morala si krenuti za njim kada je još bio slab."

„I ostaviti tebe u onakvom stanju? Znaš da to ne bih mogla učiniti."

„U kakvom točno stanju je bila Teresa?" načelnik Novik je upitao, pogledom prelazeći s jedne žene za stolom nasuprot njemu, do druge.

Ana je brižno pogledala u svoju prijateljicu. „Bila je loše. Otrov se širio njenim tijelom, znatno je oslabivši."

Načelnikov pogled pao je na fotografije raspršene po kuhinjskom stolu. Šutio je još koju minutu, a potom je upitao: „Niste li rekle da on ubija jer mu treba živa krv kako bi iscijelio svoje rane? Podigao je glavu, te pogledao u Teresu. „Rekao bih da si sada u redu. Kako si se iscijelila? Hoće li u okolici biti još leševa?"

Teresa je ustala, te energično odmahnula glavom. Prišla je prozoru kraj kojeg je Daniel stajao tijekom čitavog razgovora. Okrenula se prema tamnim, teškim zastorima, bez ijedne riječi. I Ana je bila tiha, ali oči su joj na tren odlutale do Daniela. Noviku to nije promaklo.

„Bio sam pod dojmom da se vi ne hranite živima", napomenuo je.

„Ne radimo to", Teresa ga je uvjeravala.

Danielu se nije dopadao izraz načelnikova lica dok je promatrao Teresu i Anu. Osjećajući potrebu da ustane u njihovu obranu, odmaknuo se od prozora, prišao stolu, te rekao: „To je bila moja ideja."

Novikove oči bile su poput bodeža kada je pogled preusmjerio na Daniela. Možda traži naznake da postajem vampir, palo mu je na pamet, pa je dodao: „Još sam normalno ljudsko biće. Ništa se nije promijenilo. Očnjaci su mi još uvijek normalne veličine." Da naglasi što je rekao, kažiprstom je načas podigao gornju usnu.

Činilo mu se da je prošlo barem pola sata prije no što se prodorni pogled načelnika Novika konačno maknuo s Danielova lica. Ponovo se zaustavio na fotografijama žrtava, trenutnom razlogu njegove nesanice. Dok je rukama trljao umorno lice, upitao je: „Kako ćemo ga zaustaviti? Je li već prekasno? Je li već pozvao druge?"

Teresa je prišla stolu, oslonila se na dlanove, te rekla: „Nije. On nije jedan od utjecajnijih pripadnika naše vrste. Da je, već bi netko bio ovdje. Ali došao je sam, a izraz njegova lica kada je vidio s kime se susreo... Pa, recimo samo da nam se previše obradovao; pohlepu je teško sakriti. Uvjerena sam da je ostao u blizini jer još gaji nadu da će nas sam savladati i predati našem stvoritelju."

„Nadajmo se da si u pravu.", Načelnik Novik isprepleo je prste, te bradu oslonio na njih. „U tom slučaju još ima vremena da se nešto poduzme."

Ostao je tako sjediti minutu, a potom je fotografije uredno složio jednu do druge. „Mora postojati nešto što će nam pomoći da ga lociramo", ustvrdio je. Prstima je lupkao po površini stola dok ih je promatrao. „Jednostavno ne postoji očita veza među žrtvama."

Još su se tri para očiju pridružila promatranju fotografija. Jedino je Danielov pogled želio odlutati što dalje od uznemirujućih prizora, a on mu je to i dopustio.