DANIEL HERON: POSTANAK

5. Vrijeme je za kupovinu!

Te je noći Daniel dugo ležao budan. Viktor i Manuel otišli su oko dva sata poslije ponoći. Za razliku od ostalih, oni nisu živjeli u tvornici. Lucio je Nataliu poveo na kat, a Bernard i Rafael zaspali su svaki na svojem ležaju.

Kauč koji su mu dečki tako velikodušno prepustili bio je sve samo ne udoban. Opruge su bile polomljene, te su na dva mjesta nastala udubljenja zbog kojih je Danielu bilo gotovo nemoguće naći udoban položaj. Stoga je legao na rub u nadi da neće pasti na pod uspije li ipak zaspati.

Slušao je zvukove koji su ga okruživali u mraku noći. Osim čujnog disanja njegovih prijatelja, budnim ga je održavalo i kapanje vode koja je prodirala u tvornicu kroz pukotinu na krovu. Jedan od mladića stavio je metalnu kantu da se u njoj skupljaju kapljice kiše, no zvuk koji se pritom stvarao Danielovim je ušima bio nepodnošljiv. Kap... kap... kap... i tako unedogled.

Kada ga više nije mogao slušati, ustao je, uzeo jednu krpu koju je našao na podu pokraj svog kauča, te je ugurao u kantu prekrivajući joj dno. To je utišalo kapanje vode i omogućilo mu da ponovo čuje vlastite misli. Stvarno bi trebali popraviti taj krov, mislio je. Bila je jesen, a kiše će biti uobičajena pojava. Nema smisla skupljati kišnicu u kanti pokraj njegova ležaja.

Sklopio je oči ne bi li se na taj način natjerao da zaspi. San mu je naposljetku ipak došao, no bio je isprekidan, a kada je došlo jutro, Daniel nije bio ništa odmorniji no sinoć.

S ostacima sna još u očima, začuo je korake kako silaze niz metalne stepenice. Zatim su se otvorila ulazna vrata, a dva glasa, muški i ženski, pozdravila su se. Uslijedilo je djevojčino hihotanje, popraćeno riječima: „Prestani! Znaš da moram ići!" Ubrzo nakon toga, motor automobila je zabrujao, a samo se jedan par koraka vratio unutra. Daniel je okrenuo glavu taman da vidi Lucia kako se vraća u svoje kraljevstvo na prvom katu.

Ostao je ležati zatvorenih očiju dok su mu leđa bila bolno svjesna svake polomljene opruge u kauču. Uvidjevši da nema smisla pokušavati zaspati, polako je ustao, obukao jaknu, te izašao van.

Vani ga je dočekalo svježe jutro. Sunce je tek počelo izlaziti, a tanki pramenovi magle vukli su se nisko iznad tla. Ogledao se oko sebe. Iako je ovdje bio već mnogo puta, još nijednom nije stajao vani ispred tvornice u ranu zoru. I nikada nije promotrio krajolik. Ne zapravo.

Ovog je jutra prvi put primijetio izraziti kontrast između tvornice i netaknute šume nasuprot njoj. Tvornica je bila tako tmurna, nevesela - zapušteno zdanje ukrašeno neuspjelim pokušajima izrade grafita, okruženo hrđavim, metalnim dijelovima nekadašnjih strojeva. Šuma je, s druge strane, bila prepuna boja. Lišće se počelo mijenjati, te se u krošnjama moglo vidjeti od žute, preko narančaste, raznih nijansa crvene, pa sve do smeđe boje.

Pogledavši iza tvornice, Daniel je vidio niz stupova dalekovoda povezanih ovješenim žicama. Na nekima od njih smjestile su se vrane. Daniel je znao da su dečki našli način kako da se 'priključe' na najbliži dalekovod, a da ne budu otkriveni. Neki od njih bili su vrlo bistri, sposobni postići toliko toga u životu kada bi im samo taj isti život pristao dodijeliti bolje karte.

Ni Daniel nije bio neuk. Iako nikada nije bio među najboljim učenicima u razredu, nije za njima daleko zaostajao. Možda bi i bio spreman uložiti dodatan napor, da je njegova majka pokazala barem mrvu ponosa na njegova postignuća.

U daljini se začulo kreštavo dozivanje svrake što je prenulo Daniela iz razmišljanja. Ubrzo ih je ugledao. Bile su tri, crno-bijelog perja i dugačkih crnih repova, kao da su odjevene za neku svečanu prigodu. Dvije su sletjele na krov tvornice, a treća je produžila prema dalekovodu. Nakon što su ga nakratko promotrile, i druge dvije su joj se pridružile.

Daniel je odšetao prema šumi, pulsirajuća glavobolja ga je slijedila. Pripisao ju je umoru i neispavanosti, te je mislio da bi mu svježi šumski zrak mogao goditi. Staza koja je vodila u šumu bila je zapuštena. Nije vjerovao da dečki zalaze u šumu, no nakon prijeđenih pedesetak koraka, uvidio je da griješi.

Zastao je kada je naišao na omanju čistinu na čijem se središtu nalazila hrpa promočenog pepela. Jedna velika metalna bačva nagrizena debelim slojem hrđe ležala je prevrnuta na bok, a još je mnoštvo nagorenih predmeta bilo porazbacano u krugu od nekoliko metara. Pomnijim promatranjem, razaznao je djelomično izgorene ostatke posuda od stiropora, pocrnjele limenke, rastopljenu plastiku. Odmahnuo je glavom. Tu je dakle završavao otpad.

Morat ću porazgovarati s dečkima o spaljivanju smeća u šumi, pomislio je Daniel jer nije vjerovao da bilo tko od ekipe razmišlja o mogućnosti izbijanja šumskog požara. Oni nisu marili za nešto što bi u međusobnom razgovoru nazivali 'totalno nebitnim stvarima'.

Daniel se često slagao s njima, no kada se radilo o šumi, za njega to nije bila ''totalno nebitna stvar''. On je na početku studija odabrao smjer šumarstva. Ocjene su mu omogućavale prilično širok izbor zanimanja, no njemu se najviše dopalo šumarstvo. Činilo mu se da je to nešto čime bi se u životu volio baviti. I dobro je krenulo. Redovito je hodao na predavanja, uredno je položio prva dva ispita, no onda je sve stalo.

Da bi si mogao priuštiti studij, Daniel je morao raditi. Prihvaćao je različite studentske poslove da zaradi za studij od kojega su ga ti isti poslovi sve više odvlačili.

Tijekom druge godine studija još se mučio s polaganjem ispita koje nije položio na prvoj godini. A tada se u sve umiješala i gđa. Heron. Smatrala je da Daniel gubi vrijeme studirajući šumarstvo. „Nikada nećeš pronaći posao kao običan drvoljubac", voljela je isticati. „Strojevi. To ti je budućnost", govorila bi mu.

Iako nerado, dio Danielova uma shvaćao je na što ona misli i slagao se s njom.

Kada ni nakon treće godine studiranja nije uspio položiti ispite s prve godine, Daniel je priznao poraz. Promijenio je fakultet, odabrao smjer strojarstva, potrošio svu ušteđevinu da plati školarinu budući da mu je majka vrlo jasno dala do znanja da na svom bankovnom računu nema novaca, te počeo ispočetka. Dva mjeseca nakon početka akademske godine, Daniel je ponovo češće birao studentske poslove umjesto predavanja.

Iako bi mu, financijski gledano, strojarstvo moglo osigurati bolju budućnost, Daniel nije nalazio zadovoljstvo u studiranju. Još su dvije godine prošle prije nego si je sam priznao da je bacio u vjetar gotovo šest godina svog života, da studij koji je upisao nikada neće završiti, a silan novac koji je tijekom tih godina potrošio nitko mu neće vratiti.

Izgubljen u vlastitim mislima, Daniel se prenuo se kada je začuo zvuk vlastita imena. „Daniele! Hej, Herone, javi se!" dozivao ga je jedan od mladića.

„Evo me!" odvratio je, te se zaputio natrag prema tvornici ostavljajući za sobom tragove stopala na mokrom šumskom tlu.

Pred tvornicom je našao Lucia, Bernarda i Rafaela spremne za polazak.

„Idemo", rekao je Lucio. Plava kosa mu je bila začešljana unatrag, osim onog jednog pramena preko čelo, nosio je kožnatu jaknu podignutog ovratnika, te plave traperice zavrnutih rubova nogavica.

„Kamo idete?" Danielovo čelo se naboralo.

„I ti ideš s nama", na to će Bernard, široko se osmjehujući. Na glavu je stavio šiltericu s logom nekog kluba, no budući da je bila okrenuta naopačke, Daniel nije mogao pročitati što na njoj piše.

„Vrijeme je za kupovinu! Upadajte!" Lucio je otvorio vozačeva vrata, te uskočio na sjedalo. Bernard je sjeo do njega, Rafael se smjestio na stražnjem sjedištu, a Daniel je ostao stajati, neodlučan.

Dovraga! opsovao je u sebi. Trebao je znati da mu Lucio neće dopustiti da živi s njima besplatno. Uz to, Daniel je bio tip osobe kojemu nikada nije bilo teško podijeliti što je imao s prijateljima. Dobar dio zarađenog novca, iako se nije radilo o znatnim svotama, Daniel je trošio na svoje društvo, ali prošla su tri mjeseca otkada je dao otkaz.

Gurnuo je ruke u džepove jakne. Bili su prazni. Svi su mu džepovi bili prazni.

Hvala ti što čitaš moju priču! 
Da, baš tebi - puno ti hvala! 💛

Daniel se smjestio u svoj novi dom. Što misliš o njemu?

Podijeli svoje misli, prijedloge, konstruktivne kritike sa mnom.

A ako ti se ovo poglavlje svidjelo, potapšaj onu malenu zvijezdicu.

Do idućeg poglavlja...