DANIEL HERON: POSTANAK

22. Ne sjećaš se, zar ne?

Osmijeh koji se pojavio na licu vampira po prvi je put otkrio njegove oštre očnjake. Danielovo srce potonulo je u pete.

Što sam to učinio? zapitao se. Gdje mi je bila pamet?

Njegova zamisao bila je riješiti se uljeza, a ne pozvati ga da uđe. No, u onom trenutku kada mu je vampir naredio da ga pozove u kuću, Daniel više nije bio gospodar svojih postupaka. Njegova stopala pokrenula su se sama od sebe, udaljavajući ga od vrata i opasnosti koja je tamo vrebala. Nije ni želio zamisliti što bi mu vampir mogao učiniti jednom kada uđe unutra.

Kada su se Danielove samovoljne noge pomakle za četiri koraka, oči na blijedom licu bljesnule su jantarom. Lik odjeven u crno zakoračio je naprijed, no nije stigao daleko. Kao da je naišao na stakleni zid, stao je. Stopalo koje se prvo približilo kućnom pragu, udarilo je u nevidljivu prepreku. Njegov vlasnik zbog toga nije bio sretan.

Daniel je s popriličnom dozom bojazni gledao u prizor pred sobom. Vampir je, poput pantomimičara koji je ljeti dolazio u grad dok je Daniel bio još dijete, pomicao ruke kroz zrak. Svaki put kada bi došle u ravninu s dovratkom, zaustavila bi ih neviđena sila.

„Ovo nije tvoj dom", ustvrdio je vampir. U glas mu se uvukao prizvuk iritiranosti, a lice mu je poprimilo demonski izgled kada je malko spustio glavu, no ipak zadržao kontakt očima. „Lagao si mi, zar ne?" protisnuo je kroz zube.

Daniel je širom raširenih očiju gledao kako iz vampirova pogleda isijava jantar, a nisko spuštene obrve samo su pojačavale njegov utjecaj na Danielovu snagu volje. Ne mogavši zanemariti naredbu u vampirovu pogledu, kimnuo je.

„Nemam mnogo ljubavi za lažljivce", vampir je rekao polako, pazeći da svaka njegova riječ dodirne Danielovu srž.

Žmarci su se proširili Danielovim tijelom poput naleta elektriciteta. Osjetio je oštru bol u sljepoočnicama, kao da je proboden oštrim bodežima.

Ne sada, Daniel je pomislio. Ne opet!

Već su ga umarale glavobolje koje ga nisu puštale na miru duže od nekoliko dana.

„Priđi mi bliže", rekao je vampir.

Ma koliko se Daniel trudio oduprijeti, koliko god snage uložio da zadrži noge na mjestu, naredba u njegovu glasu nagnala ga je da se pokrene.

Prvi korak.

Gorući jantar privlačio ga je sve bliže.

Drugi korak.

Nevidljiva sila vukla ga je poput moljca prema plamenu.

Treći korak.

Kao da su ga sâme dveri pakla čekale.

Četvrti korak.

Našao se licem u lice s demonom.

U tmini noći, kada je jedini izvor svjetlosti bila lampa u kući, vampirovo se lice doimalo poput lica đavla. Gornja mu se usna izvrnula, otkrivajući njegove očnjake, a obrve su mu tvorile oblik slova V iznad očiju koje su reflektirale svjetlost.

„Dragi dječače", rekao je, a riječ dragi zvučala je poput psovke. „Saznat ćeš koliko prezirem lašce!"

Posljednja riječ, izgovorena najglasnije, odzvanjala je Danielovim umom, pojačavajući glavobolju. Danielovi prsti instinktivno su se podigli prema sljepoočnicama gdje su počeli iscrtavati krugove. Nije želio znati koliko demonski vampir mrzi lažljivce. Zbog osjećaja da nema potpunu kontrolu nad svojom svjesnošću, nije sa sigurnošću mogao odrediti je li i on jedan od njih.