DANIEL HERON: POSTANAK

27. Je li tebe poslala Ana?

Sunce je bilo nisko na nebu kada je Daniel stigao pred sporedni ulaz gradske bolnice. Ruke je gurnuo duboko u džepove svoje prevelike traper jakne s koje je dan ranije uklonio prljavštinu zaostalu nakon događaja u Nultoj točki. Na glavu je nabio šiltericu, a ovratnik jakne podigao visoko. Bilo je prohladno, te je bio uvjeren da nikome neće biti čudno što ulicom hoda tako zakukuljen. Ipak, srce mu je zakucalo brže svaki put kada bi se s nekim mimoišao.

Naćulio je uši. Požar u napuštenoj tvornici više nije bio glavna tema. Iz djelića razgovora koje je uhvatio, razabrao je da su se u gradu desila ubojstva. Riječi brutalno i sakaćenje posebno su mu odjenule u ušima.

Odahnuo je kada je stigao do bolnice. Zaobišao je glavnu zgradu, te nastavio prema sporednom ulazu. Vrata čija gornja polovica je bila staklena, bila su zatvorena. Četiri oveća betonska stupa stajala su poput stražara, po dva sa svake strane natkrivenog ulaza. Stao je u sjenu jednog od njih, pazeći da bude što neprimjetniji.

Nije prošlo ni par minuta kada je netko gurnuo sporedna vrata bolnice. Škripa jedne šarke nagnala je Daniela da okrene glavu u smjeru izvora zvuka. Na vratima je stajao čovjek uredno počešljane smeđe kose, odjeven u svijetloplavu odoru medicinskog tehničara.

Kada mu je pogled pao na Daniela, nasmiješio se i upitao: „Je li tebe poslala Ana?"

Daniel se osvrnuo preko ramena, dijelom da se uvjeri da se čovjek obratio njemu, a dijelom da se uvjeri da nikog drugog nema u blizini. Kimnuo je, te krenuo prema njemu. Pritom je desnu ruku izvadio iz džepa i pružio je, rekavši: „Ja sam Daniel." Nadao se da će mu glas biti čvršći, no nervoza se uvukla u nj.

„Dobra večer, Daniele. Ja sam Eugen", odvratio je čovjek, te prihvatio Danielovu ruku kako bi se rukovao s njim.

„Da, dobra večer, doktore", nesigurno će Daniel.

Eugen se na to nasmiješio. „Nisam doktor. Ja sam medicinski tehničar."

„Da, naravno." Daniel je odmahnuo glavom, te palcem i kažiprstom protrljao oči. Opet se ogledao oko sebe, te dodao: „Oprostite."

Vidjevši Danielovu smetenost, Eugen mu je položio dlan na rame, blago stisnuo i rekao: „Ne brini. Službeno, ti nisi ovdje."

„Ali radije bih bio bilo gdje", promrmljao je Daniel, izbjegavajući pogledati u oči medicinskom tehničaru.

On mu je, pun suosjećanja, još jednom blago stisnuo rame, te ga pozvao da ga slijedi u bolnicu.

Bolnički hodnici bili su gotovo prazni. U njima više nije bilo pacijenata koji čekaju na preglede, niti posjetitelja koji bi došli ublažiti osamljenost hospitaliziranima. Jedino su koraci medicinskog osoblja u bijelim klompama odzvanjali od zidova okrečenih u neku neodređenu nijansu zelene boje. Fluorescentne cijevi na stropovima nimalo nisu doprinosile stvaranju domaće atmosfere.

Samo je obećanje koje je dao Ani i Teresi, Daniela odvraćalo od bijega glavom bez obzira. Nisu mu naredile da pođe, ali ipak im je obećao da će ići na pretragu. Dijelom stoga jer je još uvijek odbijao povjerovati da bi Teresa mogla biti u pravu.

Eugen ga je doveo pred drvena vrata s natpisom Magnetna rezonanca. Daniela su prošli žmarci, no tehničar to nije primijetio jer je iz džepa vadio ključeve. Otključao je vrata, stao u stranu i propustio Daniela da uđe prvi, a on je ušao nakon njega. Da je bio samo nekoliko centimetara viši, vrh glave bi mu dodirivao dovratak, no Daniel to nije uočio jer ga je soba u kojoj se našao potpuno zaokupila.

Nije to bila velika prostorija, no njome je dominirao ostakljeni zid ispred kojeg se nalazio stol s teškim monitorom, te glomaznim kompjuterskim kućištem. Mnoštvo kablova povezivalo je ta dva uređaja, a još ih je ležalo uza zid, poput legla izgladnjelih zmija.