DANIEL HERON: POSTANAK

13. Tamo više nema ničega za tebe.

Daniel je stajao u sjeni stupa. Razasuta po podu ležala su tijela njegovih prijatelja, nepomična. Prošle su minute otkada se Viktor posljednji put pomaknuo.

I on je bio nepomičan. Dio njega želio je pohrliti u obranu njegovih prijatelja, ali pred očima mu je stalno bio pogled žene kestenjasto-smeđe kose i onaj neprirodni jantarni sjaj koji nikako nije mogao biti stvaran.

Nije znao kakva je sudbina snašla Lucia, ali sudeći prema zvukovima izvana, ni on nije imao dovoljno sreće da izvuče živu glavu iz kaosa koji ih je zadesio.

Kroz okvir vrata koja su ostala širom otvorena kada je Lucio izjurio, Daniel je načas ugledao obris još jedne osobe; još jedne žene zbog koje vođa njihove malene ekipe nije uspio daleko odmaknuti. Vidio je da ga je stjerala uza zid. Začuo se tupi udarac, a potom vrisak. Glas je nalikovao Luciovu, no toliko strave nikada ranije nije čuo u njemu.

Žena u crnom gledala je u tminu s onu stranu vrata. Na licu joj je titrao osmijeh što je ubrzalo kucanje Danielova srca.

Kao da ga je čula, žena se okrenula prema njemu.

Danielu su koljena zaklecala. Iako je bio veliki ljubitelj borilačkih filmova, znao je da sâm ne posjeduje nikakve vještine koje bi mu mogle biti od koristi u srazu s uvježbanom ubojicom kakvom se pokazala žena čije nemoguće oči su gledale u njega.

Zatvorio je oči i stisnuo dlanove, nijemo nagovarajući vlastite noge da ga ne izdaju.

Kada je ponovo podigao kapke, žena u crnom sporo se kretala tvornicom, izbjegavajući tijela njegovih prijatelja i lokvice krvi koje su ostale na podu. Nije bilo mnogo prolivene krvi, što je samo potvrdilo Danielovu sumnju da se zasigurno radi o dobro uvježbanoj ubojici.

Nastavila se kretati sve dok nije došla pred Daniela. Dlanovi su mu se oznojili, čelo orosilo, a u ušima su mu vlastiti otkucaju srca postali glasni poput plemenskih bubnjeva. Glavobolja je ne samo kucala na vrata, nego prijetila da će ih razvaliti.

„Završi, pa da krenemo." Glas koji je izgovorio te riječi pripadao je drugoj ženi, onoj koju je Daniel samo na trenutak vidio.

Sada je stajala ispred širom otvorenih vrata, te ju je po prvi put mogao promotriti. I ona je bila u crnom. Bila je visoka i vitka, no mogao je naslutiti da i ona posjeduje snagu koju je imala i ona zbog koje više nije imao prijatelje. Kosa druge žene bila je svjetlija i znatno kraća, a ispod kovrčavih šiški koje su joj prekrile čelo, sjajio se par jantarnih očiju.

„Završila sam", rekla je dugokosa žena ispred Daniela glasom mnogo blažim nego je očekivao.

„A on?" upitala je druga, još uvijek stojeći vani.

„On je drugačiji. On voli leptire." Crte lica žene koja je stajala pred Danielom postale su nekako blaže, a kada je načas zaklopila i ponovo podigla kapke, u njega su gledale oči plave poput kristalno bistrog potoka.

„Znaš što nam je rečeno. Svi."

Daniel je teško progutao. Svi. To je moglo značiti samo jedno; tko god ih je poslao, želio je da svi plate životom.

„Izađi", dugokosa žena rekla je Danielu.

Danielove noge napokon su se pokrenule. Teturavim koracima krenuo je prema vratima, ususret ženi kojoj je rečeno da moraju umrijeti svi.

Začudo, kada se približio, odmaknula se u stranu i propustila ga. Bojeći se okrenuti joj leđa, hodao je natraške. Osim nje, za oko mu je zapeo Lucio. Ležao je napola oslonjen na zid tvornice, bljeđi od ljuske jajeta, beživotan.

Samo da odmaknem što dalje odavde, pomislio je Daniel, te nastavio uzmicati. Nije dospio daleko. Prešao je samo desetak kratkih koraka kada se spotaknuo o nešto i pao na leđa.