DANIEL HERON: POSTANAK

10. Nema mjesta za žaljenje.

Dva su se policijska automobila istovremeno zaustavila pred kućom gradonačelnika Ebera uz zvuke sirene i rotirajuća svjetla. Već su četiri vozila bila tamo. Iz jednog od novopristiglih automobila izašao je čovjek u tamnoplavoj uniformi. Na kratko ošišano smeđu kosu stavio je policijsku kapu, svojim sivim očima ogledao se oko sebe, te odlučnim korakom krenuo prema otvorenim ulaznim vratima. Kada ga je policajac koji je kraj njih stajao pozdravio, on je odzdravio, te ušao u kuću.

Na više mjesta bile su postavljene oznake s brojevima koje su upućivale na moguće tragove, a nekoliko je policajaca još uvijek marljivo dokumentiralo zatečeno stanje. Zastali su tek kada su primijetili da im se pridružio sâm načelnik Leopold Novik. Provala sama po sebi ne bi tražila njegovo prisustvo, no ovog puta oštećenik je bio osoba na visokom položaju.

„Želim detaljan popis ukradenih predmeta", načelnik Novik je zatražio od policajaca koji su bili na poprištu zločina. „Želim i pojačan nadzor nad zalagaonicama i dućanima rabljene robe. Želim da se provjeri svaka garažna rasprodaja. Želim ljude na svakoj cesti koja vodi iz grada. Provjerite svako vozilo. Gradonačelniku sam obećao rezultate, a rezultate će i dobiti."

Policajci su se pohitali izvršiti zapovijedi svog načelnika, i sami svjesni težine cjelokupne situacije.

Taman kada je načelnik izašao iz kuće, pred njom se zaustavio još jedan automobil. Crn, ulašten, gotovo nov. Znak na prednjem poklopcu motora jasno je davao do znanja da osoba koja se u njemu vozi pripada eliti, a kada su se otvorila stražnja vrata i na pločnik stupila noga u sjajnoj, lakiranoj crnoj cipeli, pripadnost skupini povlaštenih građana bila je neupitna. Glatko začešljana kosa s tek naznakom sjedina na sljepoočnicama, izbrijano lice i samopouzdanje kojim je zračio naprosto su privlačili poglede okupljenih.

„Gradonačelniče!" Načelnik mu je krenuo ususret čim ga je spazio. „Uvjeravam vas da činimo sve što je u našoj moći da pronađemo krivce i privedemo ih pravdi."

„Što su sve odnijeli?" upitao je gradonačelnik bez okolišanja.

Načelnik je pogledao u notes koji mu je dao jedan od policajaca, te odvratio: „Za sada sa sigurnošću možemo reći samo da je otuđeno više elektroničkih uređaja, no trebat ćemo vašu pomoć oko utvrđivanja stvarne štete."

Gradonačelnik je odlučno zakoračio u smjeru svog doma, no načelnik mu je istog trena prepriječio put. „Ne mogu vam dozvoliti da uđete. Ne dok moji momci ne završe s obradom mogućih tragova."

Pomisao da mu priprosti policajci šeću kućom, gaze njegove skupocjene sagove i diraju njegove vrijednosti, gradonačelniku Eberu nije bila po volji. Stao je koračati amo-tamo, s rukama prekriženim na prsima. Nije mario ni što će na taj način možda izgužvati odijelo koje je nosio. „Potražiti tragove..." ponovio je posprdno. „Zar zaista ne možete pretpostaviti tko stoji iza ovoga? Već mjesecima gledamo kako se situacija u gradu pogoršava. Ona banda se razbahatila. Pogledaj samo što su si dozvolili! Opljačkali su me! Mene, gradonačelnika!"

„Znam, gospodine Eberu. Sve je to meni i više nego jasno, no ako ih želimo spremiti iza rešetaka, trebaju nam dokazi. Čvrsti dokazi."

Gradonačelnik se zagledao duboko u sive oči načelnika Novika. Gledao je tako u njega nekoliko trenutaka dok mu se čeljust stiskala od srdžbe. „Znamo tko terorizira moj grad", rekao je hladno. „Sve je to djelo onog Velesa i njegovih propalica. To tako dalje više ne ide. Želim da im se stane na kraj. Jednom zauvijek." Oči su mu sijevnule kada je izgovorio zadnje riječi.

Načelnik Novik se ogledao oko sebe ne bi li se uvjerio da nitko ne prisluškuje njihov privatan razgovor. Kada je u pitanju bio gradonačelnik, nikada nije bilo sigurno da se u blizini neće naći barem jedan par znatiželjnih ušiju.