Mafijašica i budale/ZAVRŠENA

30#

Ugh.

Ovaj dan se iz najboljeg dana pretvorio u najgori.

Već pola sata čekam u policijskoj postaji. Sjedim u čekaonici i mrko gledam pred sebe. Boky sjedi do mene sa sličnim izrazom lica.

"Gospođice Merry?" Čula sam jednog policajca.

"Ha?" Podigla sam glavu.

"Gospodina Louisa Rodrigueza puštamo iz pritvora. Uspostavilo se da nije konzumirao nikakve droge ni alkohol što je jako čudno s obzirom da je njegovo ponašanje apsurdno. Molio bih vas da posjetite psihijatra s njim. Nekako me zabrinjuje." Policajac je iskreno govorio i gledao u papire.

Blenula sam u njega.

Što je Louis ovaj put napravio da toliko zabrinjava policajca.

Zadnji put kad sam ga pokupljala iz pritvora, a to je bilo prije tri mjeseca, samo se valjao po travi, gdje se usput ne smije gaziti, u kasne sate. I još je k tome padala kiša pa je sav bio od blata. Izgovor mu je bio da je osjetio zov prirode i srce mu je, kao što on reče, izgaralo od želje za travom baš u pola dva ujutro. Poslije toga dala sam mu zov prirode u facu pa je imao masnicu naredna tri tjedna.

Uzdahnula sam živčano. Samo da mi se Louis sad pokaže pred očima i ne odgovaram za svoje postupke.

"Možete ga pokupiti u jednoj od ćelija." Obratio mi se opet taj policajac. "Slijedite me."

"A mogu ga ostaviti ovdje?" Pitala sam s nadom u očima.

"Naravno da ne? Ne želimo ga, jedva smo čekali da netko dođe da ga pokupi. Taj čovjek ne prestaje pričati. Doslovno nam je počeo opisivati kako bi izgledao njegov Štef da je skakavac. Uopće nisam shvatio tko je taj Štef zapravo." Policajac je zbunjeno pogledao u stranu.

Ah... Što da kažem, Louisa da nema trebalo bi ga izmisliti.

Kad me policajac doveo do Louisove ćelije ljuto sam pogledala u Louisa. On je sjedio na stolcu u ćeliji i nabrajao nešto. Koliko mi se čini, pričao je s nekim lopovom koji je sjedio u ćeliji nasuprot njegove.

"Trideset i pet, trideset šest... Sedamnaest! Tako je! Sa sedamnaest sprejeva protiv muha su me pošpricali tog ljeta 2012. Oh, bok Merry, baš pričam s Krešom, baš simpatičan tip." Nasmiješio mi se Louis. "I onda nakon što su me pošpricali gađali su me s reketima za stolni tenis..."

Još uvijek sam ljuto gledala u Louisa.

"Dajte. Otključajte. Ćeliju. Molim. Vas." Rekla sam ljuto i stiskala ruke.

Policajac je odmah uzeo ključeve i brzo ih stavio u bravu ćelije. Okrenuo je par puta i vrata su se otvorila. Izvadio je Louisa van, on je još uvijek blebetao nešto, i skinuo mu lisice.

"... i tako sam na kraju završio u grabi s mačkama." Govorio je Louis Kreši, onom lopovu. "Nazovi me dok izađeš odavde, mislim da imamo puno toga zajedničkog!" Viknuo je dok ga je policajac odvlačio u čekaonicu.

Ah.

Louis.

Glup Louis.

Dosadan Louis.

"Hvala što si došla po mene Merry." Nasmiješio mi se Louis.

Došlo mi je da ga odmah sad udarim, ali ne želim odmah sad, ipak smo u policijskoj stanici. Užas.

"Još jednom, hvala što ste došli po njega." Zahvalio nam se policajac.

"Aham..." Promrmljala sam.

"O, Boky i ti si tu." Nasmijao se Louis Bokyu.

Idiot.

Svo troje smo izašli van.

E sad se suzdržati ne mislim.

Moja ruka je odjednom automatski poletjela prema Louisovom oku. Ali i prema još jednom oku. Ajde, sreća za njega pa ima samo dva oka. Da ima više, bilo bi više masnica.

"Am, au." Rekao je u primio se za oči.

"Am, dobro." Oponašla sam ga. "Koji vrag si ti bio sad u stanici!" Povikala sam.

"Pa..." Promislio je. "Ne znam. Nisam bio vrag u stanici." Zbunjeno je rekao.

Netko, ubijte me.

Ovaj put se Boky napokon uključio, hvala Boky, i udario Louisa još jednom u oko.

Jao.

"Ti si glup ili glup? Kako to da si završio na policiji!" Derao se.

Dobro što smo se već dosta udaljili od postaje i da nitko ne vidi ovo nasilje koje je, nažalost, i više nego potrebno.

"Aaa, to me pitate." Nasmiješio se. "Pa znate... Čujte ovo, stvarno zakon priča. Dakle, nisam mogao spavati. Pa sam si mislio, baš bi se bilo lijepo prošetati sad. I pitao sam Liama što misli o tome. On me, naravno, kao pravi frend podupirao, a pogotovo zato jer imam štake. Baš ga obožavam. Rekao mi je da se probam ne ubiti." Izdajica. Liam izdajica. Kako je mogao reći Louisu da se ne ubije? Kako?! "Tako sam se otišao prošetati. Ali shvatio sam da se malo teško šetati u štakama. Pa sam u jednom parku vidio bakicu kako spava u kolicima. Mislio sam da joj nebi smetalo ako posudim ta kolica jer bi mi to omogućilo lakšu šetnju. Tako da sam ju bacio iz kolica i jurio njima po parku. Da ste me bar vidjeli, izgledao sam kao Spiderman! No, bakica se ubrzo probudila i zvala policiju. To mi je teško palo jer sam joj morao vratiti kolica, a i moja šetnja je završila." Na kraju je napravio tužnu facu.

Oko mi je zatitralo.

Nisam znala trebam li ga udariti još jednom ili mu uzeti štake i ostaviti ga ovdje na cesti.

Nisam se mogla odlučiti pa sam odlučila napraviti oboje.

"Louis, ti si... Ma nema riječi kojima bih mogla to opisati." Ironično sam rekla.

"Hvala." Ponosno je rekao.

Boky nije odlučio komentirati. Skužio je da trošenje riječi nije potrebno. Ali zato je opet udario Louisa. A ja sam mu uzela štake. I pobjegli smo.

Heh.

I onda nek on mene zove sa spoja da dolazim po njega na policiju.

Još samo jednom, ne da ću ga ostaviti pretučenog na cesti, već ću ga odvesti u zoološki vrt i baciti ga medvjedima da ga pojedu.

Neka samo još jednom proba tako iskušavati moje strpljenje.