Mafijašica i budale/ZAVRŠENA

34#

"Dobro... I što sad?" Pitao je Soldex.

Došli smo na planinu i postavili šatore. Ne želim se ni prisjećati kako je to izgledalo. Mislim da su nas se i životinje ovdje prestrašile.

Zbog koga?

Ajde pogodite.

Naravno, zbog malog govna koje se samo prikrpalo k nama iako mu je Teky rekao da je opasno ići sa štakama.

Louis opet pokazuje svoju vještinu u podizanju šatora. Ili bolje rečeno u kotrljanju šatora niz planinu.

Da.

Svi mi lijepo postavimo šatore i onda se nađe idiot koji umjesto da šator postavi u zrak, on se pokrije njime jer mu je hladno. Pa zatim viče da ga napadaju mravi i baca šator niz planinu. Šator se otkotrlja i ostanemo bez njega.

Divno.

Čoban i Liam su ga otišli tražiti, ali su se vratili kad su rekli da je šator sletio u pčelinje gnijezdo.

Nije me briga gdje Louis i Liam sad misle spavati, ali nekako mislim da će Louis biti sretan ako doživi jutro jer kakve je Liam volje, Louis bi svakog trena mogao letjeti po zraku skupa sa svojim štakama.

Uzdahnula sam.

"Merry, idemo u šumu po drva." Rekao je Boky.

Opet ja. Po drva. Bar sad idem s Bokyem. Ako ću još jednom ići s Liamom, zavezat ću ga za drvo i ostaviti tamo da crkne kao što je on mene. Dobro, nije me vezao za drvo, ali ipak isto je to.

Ostavili smo ostale kod mjesta gdje smo se smjestili. Lejla, Rafaela i Čoban su zaduženi za hranu. Uspostavilo se da Čoban voli kuhati. Hah. Soldex i Lucijan moraju u lov po nešto što ćemo jesti (vjerojatno neku životinju), a Liam i Louis se svađaju.

Ali ovaj zrak. Tako je vedro. Tek sad shvaćam koliko je zagušljivo u našem stanu i u podzemnoj bazi.

"E Merry, je ovo pitka voda?" Boky je pokazao na potok.

"Ne znam. Isprobaj. Ako ćeš umrijeti onda valjda nije." Slegnem ramenima.

Suzio je oči na mene. Izgleda jezivo. I čudno. Kao da ima dvije crte umjesto oči.

"Što?" Pitala sam.

"Ništa. Samo... Zar je tebi svejedno hoću li umrijeti?" Pitao je razočarano.

"Stvarno hoćeš da ti iskreno odgovorim na to?" Pitala sam pažljivo.

Jer kad bih mu iskreno odgovorila, razočarao bi se još više. Meni je svejedno hoće li se on otrovati od neke vode u potoku kad tragamo za drvom.

Jao, drva.

Potpuno sam zaboravila na drva.

"Uh, da..." Počešljao se po kosi.

"Mene baš briga hoćeš li ti umrijeti od toga što si popio vodu iz potoka u šumi." Ravno sam rekla.
Ponekad zbilja vjerujem da nemam osjećaje za ljude koji će se otrovati od vode iz potoka.
"Ali kad bi bio upucan ili ako bi te auto udario, ja bih ubila onog koji je to učinio. Jer... Te volim." Pogledam ga.

Malo je ostao šokiran mojim riječima.

I ja sam isto.

Je li bilo potrebno reći to što sam rekla?

Što sam upravo rekla?

Da ga... Volim? To nisam rekla ni onoj plišanoj kravi koju sam uvijek nosila sa sobom kad mi je bilo četiri godine.

"Što?" Nasmiješio se. "Ti me voliš?"

"Uh... Ha?" Pogledala sam u pod.

Podigao mi je bradu. "I ja tebe volim." Nasmiješio se i blago me poljubio.