Mračna strana ulice《III sezona》- Završena

.. zauvijek moja?

■LEON POV■
Došao je i taj dan. Dan u kojem ću kleknuti pred Helenu i pitati je da bude moja supruga. Da me učini još sretnijim nego što sam sada. Srce mi je sišlo u pete, znao sam da za strah nema mjesta, ali nije mi bilo svejedno. Nisam sumnjao da će pristati. Nosi moje dijete. Znam da me voli, ali.. uvijek postoji ono ali. Bilo bi lakše da ga nema.

Uspio sam ukrasiti stan. Lampice sam poredao duž hodnika, a na sredini dnevne sobe se nalazi srce od latica ruže. Na stolu su dvije čaše, spremne za sok, a da nije trudna pili bi vino iz njih. Ipak se trebamo čuvati, a da ja pijem bez nje, ne ide.

Robertu sam ispričao sve što sam planirao pa su zvali Helenu kod njih, malo se bunila što me poslije posla neće dočekati kod kuće, ali otišla je kod brata. Znao sam da je poželjela vrijeme s njim pa ću s ovim, nadam se učiniti je dva puta sretnom.

Jednom što će biti s njima.
Drugi put je dolazak kući.

Otkucao sam poruku Robertu da je sve završeno i čekao da je dovezu, što se i desilo kroz pola sata.
Zvono se oglasilo na vratima, a srce kao ludo je željelo iskočiti iz njedara.
Približim se vratima potom još jednom pogledam iza sebe kako bih se uvijerio da je sve na svom mjestu.. i bilo je, samo je nedostajala Helena.

Helena: Jesi li davno došao s posla, jesi li jeo?

Odmah s vrata su počela pitanja, a prije nego što će ući u stan. Uključim prekidač na kojem su priključene lampice, a svjetlo ugasim. Vidjeti će se od njih i neće biti prijetnje da će se povrijediti.
Podigne obrvu visoko na čelo uz još jedno pitanje.

Helena: Šta se dešava?

Pružim joj ruku i uvedem je u stan.. kao da prvi put ulazi u njega. Zaključam vrata za nama. Ne dam više nikome da uđe. Dovoljni smo nam mi.

Leon: Ljubavi..

Stanem u srce i savijem jednu nogu u koljenu tako da sam klečio i držao kutijicu u ruci dok je ona razgledala okolo ni ne vidjevši šta ja radim. Čekao sam da se okrene prema meni, kako bih izgovorio tu rečenicu s kojom ću je obilježiti svojom.

Leon: Želiš li me učiniti najsretnijim čovjekom na planeti i postati moja.. zauvijek moja?

Usne joj se razdvoje, a oči zasuze. Približi mi se i stavi ruke na ramena, ostavim poljubac na stomaku koji mi je bio tik do nasa, a onda podignem pogled ka gore, ka njoj.

Helena: Želim! Naravno da želim.

Jedva izgovori, suze su je sprečavale da razumno govori. Nakon što stavim prsten na odgovarajući prst, podignem se te obuzmem njezine obraze dlanovima, a usne spustim na njezine.

Poljubac se odužio, a vrijeme kao da je stalo i da smo u ovom trenutku postojali samo nas dvoje. Kada se odmakne od mene, spoji nam poglede i postavi pitanje.

Helena: Za ovo su znali Roberto i Sara?

Leon: Jesu. Znali su, princezo.

Još uvijek sam joj držao glavu usmijerenu ka sebi, kao da će skrenuti pogled ako je pustim. Znam da neće.

Helena: Zašto mi niste rekli?

Leon: Onda ne bi bilo iznenađenje.

Helena: Ali nisi se trebao truditi i mučiti, umoran si i od posla.

To je moja Helena!
Brižna.
Nježna.
Pažljiva.
Zbog toga sam je zavolio. Takva osoba mi je trebala u životu, a Bog mi je poslao baš nju i nikada Mu se neću moći zahvaliti.
Ona je ono što se jednom nalazi i nikada više.
Na moju sreću, uspio sam je zadržati pored sebe. Postala je moja djevojka, danas vjerenica, a uskoro i supruga pa majka mog djeteta.
Bog me voli čim mi je nju dao. Nagrađen sam!

Helena: Idem da nam napravim jelo.

Leon: Možeš li se barem danas opustiti i uživati? Kupio sam nam sve potrebno. Tvoje je samo da uživaš.

Helena: Nisi fer, Leon. Nisam učestvovala u tome.

Leon: Ti ćeš nam roditi bebu, princezo.

Poljubim je u čelo i privučem u zagrljaj.