Kako mi je Mario Mandzukic promijenio zivot!

RUN,RUN..

U Ivaninim još uvijek suznim očima prelijevale su se slike Zagreba. Još malo pa je stigla. Već četiri puta ljudi su ju upitali je li sve u redu, je li joj loše. Izgledala je kao da će svaki čas umrijeti, te da je svaki uzdah onaj posljednji. Vrata autobusa su se otvorila i ona je izišla vukući za sobom kofere i torbe. Hodala je do stana polako, svako malo izazivajući čudne poglede kod prolaznika. Stigla je u stan. Otvorila je vrata praznog stana u koji nitko duže vrijeme nije navraćao. Sve je smrdilo po vlazi, bilo je zagušljivo i prašnjavo. Otvorila je sve prozore i sjela na kauč. Sjedila je tako neko vrijeme. Začula je korake, pažljivo se ustala da pogleda tko dolazi.

Ivana: Mateeejaaa??

Mateja: što ti radiš ovdje?

Ivana: što ti radiš ovdje?

Mateja: zamolila sam susjedu da me obavijesti ako netko dođe ovdje jer nema tko, mislila sam da su provalnici

Ivana: ahaa to

Mateja: Ivana zašto si ti tu i zašto su ovdje svi ti koferi

Ivani je suza skliznula niz oko...

Mateja: što se dogodilo, Ivana reci nešto

Ivana: Mario i ja...

Mateja: reci, što se dogodilo?,

Ivana: prekinuli smo, zauvijek

Mateja je otvorila usta, ništa joj nije bilo jasno, zagrlila je Ivanu, a ona je plakala kao kišna godina. Kada se smirila sjele su...

Mateja: zašto ste prekinuli, ja, ja jednostavno ne razumijem

Ivana: ja sam ga ostavila

Mateja: pa što ti je napravio, reci mi već jednom

Ivana: nisam više mogla tako živjeti, ja ondje Mateja nisam imala nikoga, njega nije znalo biti uopće po par dana doma, a ja sam 24 sata bila zatvorena u tom stanu, s nikime nisam mogla pričati, a on kada bi i došao bio bi tako kratko i još je bio umoran i samo smo se svađali, morala sam otići.

Mateja: neznam stvarno, jel niste to nekako pokušali riješiti, jesi mu rekla sve to

Ivana: jesam i molio me da ostanem, ali kada sam krenula rekao mi je ako sada odeš nemoj se više nikada vratiti

Mateja: nisi mi ništa govorila, ali Ivana nisi trebala tako otići, ne ja nisam na njegovoj strani, ali znam koliko ga voliš i koliko on tebe voli

Ivana: pa baš zato, njemu ne treba briga poput mene i još kada je slobodan od svega da se mora svađati samnom

Mateja: ali to je veza pa nije sve savršeno, što misliš da meni je, ne prođe nijedan tjedan a da se ne posvađamo, ali zato je tu jako puno lijepih trenutaka i zato sam sretna

Ivana: ne može me nitko shvatiti, ali ja znam zašto sam to napravila

Mateja: i što sad

Ivana: sada ga moram zaboraviti

Mateja: zaboraviti pa šta ti pričaš, on je ljubav tvog života, da nije bilo njega, danas ti nebi bila tu gdje jesi, nebi mene poznavala, još bi bila negdje tko zna gdje u Slavoniji i bila tko zna s kim

Ivana: možda bi mi i bilo bolje da sam tamo ostala, nama su se stvarno svi lijepi i svi ružni trenutci izjednačili. Prestala sam brojati koliko smo puta prekinuli i ponovno se pomirlili ili koliko sam puta plakala zbog njega

Mateja: stvarno se nismo mogle vidjeti povodom goreg slučaja

Ivana: jel možemo molim te pričati o nečem drugom