Kako mi je Mario Mandzukic promijenio zivot!

ALONE

Ivana je stigla u Njemačku. Nije bilo ni slično kao u Hrvatskoj pa ni autobusni kolodvor. Bio je ogroman, a koliko samo ljudi. Izašla je i pokupila svoje stvari. Nigdje nije bilo Marije, rekla je da će ju čekati. Sjela je na klupu i čekala.

Marija: Ivanaa!!!!

Ivana: ajmeee sekoo

Uslijedio je jedan dug sestrinski zagrljaj

Marija: zaboravila sam kako izgledaš

Ivana: stvarno se nismo dugo vidjele

Marija: predugo, ovi pozivi mi nisu ništa naspram što te vidim uživo

Ivana: imam ti toliko toga za ispričati

Marija: mogla si dovesti i Marija, rekla si da ovdje ima i sestru

Ivana: to je isto jedan dio koji ti trebam ispričati

Marija: ovo mi ne zvuči dobro. Nećemo sad o tome. Nisi nikad ni bila u mom stanu. Ajmo prvo to

Ivana: jel imate vi mjesta za mene

Marija: za tebe uvijek ima mjesta

Ivana: idemo onda

Marija: daj da ja uzmem neke tvoje torbe

Ivana: evo ti ova teška

Marija: može

Ivana: čudo da si pristala hahha

Marija: evo nas!

Ivana: što

Marija: pa tu je moja zgrada

Ivana: aha, pa živiš na odličnom mjestu

Marija: nije bas za djecu

Ivana: pa dobro nemate djecu

Marija: i o tom moramo pričati

Ivana: što mi želiš reći

Marija: Ivan i ja ćemo imati bebu

Ivana: Marijaaa, čestitam

Zagrlila je sestru, pale su i suze radosnice

Marija: tako smo sretni obadvoje

Ivana: sad i primjetim malo trbuh hahhaha

Marija: za pet mjeseci stiže

Ivana: postat ću teta

Marija: i bit ćeš odlična

Ivana: hoćemo mi više ući hahah

Marija: da naravno hahha, samo da otključam

Ivana: gdje je Ivan

Marija: na poslu. Doći će danas ranije. Uđi

Ivana je ušla unutra. Kako je vidjela stan je bio lijep, ne prevelik, uredan i lijepo uređen.

Ivana: imaš jako lijep stan. Baš je super

Marija: tu je tvoja soba

Ivana: imat ću svoju sobu

Marija: to će nam biti bebina soba, ali sad je tvoja

Ivana: ovo je super. Neznam kad ću se vraćati s posla i pa da vas nebudim i to

Marija: kad počinješ

Ivana: preksutra

Marija: di ćeš raditi

Ivana: u trgovini dosta je blizu tvoga stana koliko sam vidjela na internetu

Marija: i tako cijelo ljeto

Ivana: da, a možda i duže

Marija: što to znači

Ivana: ajmo sjesti, imamo o čemu pričati tako da

Marija: naravno, tu mi je dnevna. Sjedni

Ivana: da pa ja sam se jako posvađala s Marijom, razdvojili smo se, ne mogu više biti blizu njega. Al neznaš kako je to, stalno bi ga viđala na televizoru, u novinama, internetu. Nebi ga nikada preboljela.

Marija: što se dogodilo

Ivana: on ne želi djecu

Marija: Samo zbog toga ste prekinuli

Ivana: da

Marija: kako si ti tvrdoglava. I sad namjeravaš ostati u Njemačkoj

Ivana: pa ne brini neću ostati kod tebe

Marija: a gdje ćeš

Ivana: naći ću si stan

Marija: i kako živjeti, ti sa jednom studentskom plaćom ne možeš preživjeti jedan mjesec, a kamoli ostati živjeti ovdje. Ovdje se puno zaradi, ali puno i potroši

Ivana: što time želiš reći

Marija: da se nakon ljeta vraćaš u Zagreb

Ivana: ne mogu se tamo vratiti i ne želim. Ne vjerujem da me vlastita sestra tjera

Marija: nitko te ne tjera, samo ti želim iznjeti činjenice. Ivan i ja nikada nebismo mogli preživjeti samo od moje plaće i kad imamo njegovu zna nam faliti, ali onda uštedimo i imamo. Tu smo samo zato što su nam na početku njegovi roditelji pomogli. Imali smo nešto od vjenčanja, ali to nam nije uopće dugo trajalo.

Ivana: ja ću uspjeti, studiram ekonomiju

Marija: baš zato ne kužim zašto ovo radiš

Ivana: nemam se gdje vratiti

Marija: gdje si dosad bila

Ivana: s Matejom, ali ne mogu ni ondje ostati zauvijek. Ona ima dečka, sigurna sam da bi rađe živjela s njim

Marija: onda ćeš si iznajmiti stan, ovdje ćeš zaraditi nekoliko tisuća eura, bit će ti dostatno za nekoliko mjeseci, radit ćeš kao i dosad i uspjeti ćeš, a imaš i mene

Ivana: ali, ja to ne želim

Marija: idi onda u Osijek, Split, Rijeku gdje god, ali ne ostaješ ovdje

Ivana: bila je i pogreška što sam dolazila ovdje

Marija: nije pogreška, sama sam te zvala. I htjela sam da ostaneš kod mene živjeti, ali mi ćemo sada imati dijete, ja bi bila presretna da si ti s nama, ali moram biti realna

Ivana: da ti si me zvala i ja sam došla

Marija: zamisli samo koliko i školovanje moraš plaćati, ne želim da živis kao siromah. Stalo mi je do tebe

Ivana: kada završi ljeto, ne brini otići ću, ali za tebe me baš briga. Ne moraš mi se poslije ni javljati

Marija: Ivana smiri se

Ivana se ustala, pokupila svoje stvari. Ušla u sobu i zalupila vratima. Brzo je otvorila torbu, a onda je uzela njihovu sliku. Sliku Marija i sebe i bacila ju kroz prozor. Samo je čula prasak nije ju ni zanimalo što se dogodilo.

Ivana: ( ti me sprječavaš da budem sretna. Uništio si mi život. Cijelu godinu sam potratila na tebe. Sestra mi neda da ostanem zbog tebe. Samo si mi sve loše donio.)

Bjesnila je u sebi, Mario je bio jedini očiti krivac za sve. Zbog njega nije imala ništa. Sestru, ovdje nikakve prijatelje, dom, dečka. Imala je samo sebe. Ali kako se osjećaju osobe koje su uvijek same i nemaju nikog???