Kako mi je Mario Mandzukic promijenio zivot!

DVOSIJEKLI MAČ

Ivana i Marija su vrištale i plakale. Cijela čekaonica ih je gledala tužnim očima. One nisu prestajale plakati, tuga za njih dvije je poprimila novi pojam. Više ništa nije bilo isto. Pokop su organizirale već sutradan. Sve je bilo jako tužno. Cijelo selo je stiglo. Marija i Ivana više nisu imale suza. Cijelu noć nisu zaspale.

Ivana je stajala s bijelom ružom u ruci. Odjednom nečija topla ruka ju je primila za ruku i prenijela joj svoju toplinu. Bio je to Mario. Ivana ga je samo pogledala i ponovno spustila pogled. Pokop je završio i svi su se razišli. Mario i Ivana su ostali sami. Sjeli su u park na klupu.

Mario: Ivana nemogu ti opisati koliko mi je žao.

Ivana ga je samo pogledala.

Mario: nemoj si to raditi. Nisi mogla ništa učiniti. Nemoj se zatvarati u sebe i dopuštati da te uništi.

Ivana: ja nemogu. Nemogu jesti, spavati, ništa. Samo mislim o svojoj mami.

Mario: lagao bih kad bih ti rekao da znam ali moraš biti jaka.

Ivana: ne mogu se više ni vratiti kući, sve me podsjeća na mamu.

Mario: ne moraš se vratiti

Ivana: a gdje da idem. Nemam nikoga

Mario: imaš mene, pođi samnom u Zagreb.

Ivana: ja nemam što tamo raditi. Ti ondje imaš svoj život

Mario: kako neshvaćaš da si ti dio mog života. Veliki i neizostavni dio.

Ivana: molim te, nemogu sad o tome. Moram ići kući. Marija me sigurno čeka.

Mario: oke, ajde odvest ću te kući.

Stigli su pred kuću. Ivana se pozdravila s Mariom.

Krenila je pred vrata kada je Marija izašla s koferom u rukama.

Ivana: kuda ideš??

Marija: ja, ja nejdem nigdje

Ivana: pa što će ti koferi.

Marija: ti ideš, izvoli ovo i nevraćaj se više.

Ivana: o čemu ti pričaš ??

Marija: Lorena mi je sve rekla. Sjedila si tamo u parku s nekim dečkom. Ljubila se i što ja znam.

Ivana: molim te jel ti to rekla ona Lorena.

Marija: ne zanima me. Ti više nisi moja sestra niti ćeš ikada više biti.

Ivana: pusti me u kuću.

Marija joj je zalupila vratima i zaključala.

Ivana: pa gdje sad da ja idem.

Mario je još uvijek stajao na ćupriji. Kada je krenio kući vidio je da se nešto događa pa je ipak sačekao. Vidio je kako Ivana stoji sama pa je izašao iz auta.

Mario: zašto ne ulaziš i što radiš s tim koferima??

Ivana: Marija me izbacila iz kuće.

Mario: zaštoo??

Ivana: zato što su joj rekli da sam bila s tobom.

Mario: pa bila si da

Ivana: ali, nisam trebala. Sve je ovo zbog tebe.

Mario: zbog mene??

Ivana: da, da nisan bila s tobom u glupom parku sad bi imala gdje spavati. Idi molim te.

Mario: okrivi me za sve što hoćeš nije me briga. Gdje ćeš sad ti.

Ivana: pa di ću, na ulicu gdje bi išla.

Mario: ideš samnom.

Ivana: ne želim nigdje s tobom.

Mario: ne zanima me. Neću te ostaviti.

Ivana: idi više, pusti me da tugujem.

Mario više nije imao strpljenja. Otvorio je stražnja vrata auta. Ivana je pomislila da će otići. Približavao se njoj. Uhvatio ju je oko nogu i zaključao u auto. Ona je vrištala i udarala ga, ali bezuspješno.

Ivana: ti si luđak, ne možeš me oteti. Pusti me van.

Mario: Ivana, vrijeme će nam brže proći ako budeš šutila.