The Hidden World 2

36 ▬ ''Oni moraju da idu.''

Jedan trenutak je trajao godinama. Theo je bio ispred ulaznih vrata i Theo se sjećao Alexa. Čula sam kako usisava vazduh u svoja pluća i osjetila kako želim otići njemu, ali me David hvata oko ramena da me spriječi da idem. Ni David nije zadovoljan što moramo ostati iza. Međutim, P.J. je odmah ustao jer on mora biti dio svega i u tom trenutku me toliko iznervirao.

"T-Theo... Anderson", Alex je zamucao. "I Matt. H-hej, ovaj..."

I Matt? I Matt? Odjednom me David pustio i ni njemu nije bilo svejedno, ali nismo se micali. Kristian nam je dao znak da ostanemo tu i otišao kod njih. Ovo je loše.

"Hej, Theo, Matt", njegov glas se malo izmijenio u neki dječački i čula sam kako je promrmljao nešto vjerovatno jer se sjetio da Theo i Matt ne znaju da su mu oči zelene. Zaboravila sam da mu je takav glas bio i kad smo se upoznali. Njegov, ali malo više... savremeniji. Nije se osmijehnuo jer zna da jedino šta veže Matta i Thea s njim sam mrtva ja, a ne ova koja se krije tu.

"Hej, sjećate se mene!", P.J. je ipak bio veseo.

"Idi", Kristian mu je značajno rekao i P.J. se smršteno i ljuto vratio ovamo. "Otkud vi?", upitao je moju braću. "Nisam vas vidio od kad... od kad... ovaj..."

"Ne seri, Hale", Mattov glas se javio i srce mi je preskočilo otkucaj. Međutim, to nisu bile riječi koje sam očekivala. "Gdje je Anna? Hoću da vidim Annu i hoću da vidim Davida i Kylea..."

"Khm, ovaj, šta?" Kristian je zbunjeno upitao.

"Znamo da su tu!" Theov glas ponovo i usna bi mi zadrhtala da može. David me ponovo zaustavio. "Skloni mi se s puta, Hal..." Ali zazvučao je kao da je udario u nešto. U Kristiana ili Alexa, sigurno.

"Ne znam koji je vaš problem i način žaljenja, ali..."

"Upozorili su nas na ovo", Theo je rekao Mattu kao da mu Alex ništa ne govori. "Gledaj, stari, znamo ko ste i šta ste i znamo da su naša braća i sestra..."

"Ne!" Kriknula sam i stavila ruke preko usta - ne da bih sebe ušutkala, već zato što sam odbijala da se spremam za užas. Ashovi, po zakonu, dolaze i ubijaju sve ljude koji znaju za nas, a zatim zataškavaju to i niko ih nikada više ne vidi. O, bože. O, bože, ne.

"Anna!" Theo je odjednom povikao i potrčao unutra, ali ga ovog puta Alex nije zaustavio. Čula sam samo kako su im se i Alex i Kristian sklonili s puta. Napravili smo, i David i ja, nekoliko koraka unazad, iz istog straha ponovnog susreta kada su nabasali na vrata. Nisam mogla da se pokrenem ni da se osmijehnem ili bilo šta. Ništa mi još nije dolazilo do mozga. Osim jedne stvari - gotovo je.

"Anna..." Theo je sasvim tiho rekao, a i Matt je izgovorio i moje i Davidovo ime. Nastala je tišina koja je trajala satima. "O, moj bože. Istina je", Theo je rekao.

"Ne, ne, ne, ne", počela sam da odmahujem glavom. "Zato ste ih pustili. Zato što znate da će ih ubiti", gledala sam u njih dvojicu, ali ipak govorila Alexu i Kristianu koji nisu uradili ništa šta bi sugerisalo da nisam u pravu.

"Šta? Neće nas niko ubiti!", Matt je skoro uvrijeđeno rekao. "Ne misliš valjda da smo tako glup- O, bože." Nije više izdržao i zagrlio je Davida koji se nije pomaknuo i još je stajao kao neki stub. Ali zato sam ja htjela da iskoristim svaki trenutak i zagrlila sam Thea brže nego što je mogao da vidi i jače nego što je mogao da podnese, ali samo na trenutak, prije nego što su me Alex i P.J. spremno odvukli od njega.

"Izvini, izvini", brzo sam rekla. "Samo nisam... nisam srela..." Počela sam da plačem ali sam ga lakše zagrlila, a onda i tu negdje i Matta koji je odbijao da me pusti. Kristian i Carolina su razmjenjivali poglede koji govore da je bolje da nas puste da se izgrlimo prije nego što dođe neko da ih ubije. O, ne. Theo i Matt će da budu ubijeni, a ja sam kriva i...