• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•3•

♡Alerie, pov.

Odlučila sam da odem u firmu kod oca, iako sam se donekle bojala njegove reakcije. Situacija je jako loša,u nezavidnoj je situaciji, još kad mene vidi...iskreno se nadam da će biti sve u redu! Brinem se i ne mogu sjediti kući i čekati da se vrati. Očigledno je da za ove dvije godine se puno toga desilo, previše toga što ja ne znam.

Nisam znala za tešku financijsku situaciju, za dugove koje je otplatio nakon što je prodao projekt koji očigledno nije bio dobar. Ne mogu da shvatim kako su im promakle te greške prije kupovine projekta?
Više se i ne zamaram time, jedina briga mi je gdje da nađem toliki novac za dva dana! Prosto nemoguće.

Kao inspektor sa svojim novcem ne mogu to uraditi za dva dana! Pošto sam živjela u Rimu, tamo gdje je sve strano, gdje nema ništa svoje, cijelu ušteđevinu sam na kraju morala potrošiti za uređenje stana gdje stanujem.

Optimistična sam osoba i vjerujem da će biti dobro, naćit ćemo već neki izlaz i ovog stanja. I da krene sudski proces protiv oca, potruditi ću se da dobije najbolje advokate na svijetu.

Nakon kratkog vremena našla sam se ispred firme i uputila prema ulazu, a zatim i recepciji.
Izgleda da ima sastanak sa prijateljem, sa kojim inače radi. Iskreno ne poznajem ga dobro, sjećam se jednom dok sam bila mala da je dolazio kod oca, Alfred Hernández.

Možda on ima neko riješenje, ne znam ni sama više. Pokušavam da pronađem utjehu u bilo kome i bilo čemu. 

\ Arthur & Alfred \

"Ja ću pomoći tebi, ali i ti ćeš pomoći meni!", govorio je Alfred pokušavajući da uvjeri Arthura u svoj plan.

"Nema šanse, na to neću nikad pristati! To znači da moje dijete treba da bude žrtva mog posla?", upitao je tiho, ali i oštro.

"Arthure, nemaš vremena za raspravu. Ja ti dajem novac, ne moraš ga vratiti, ali za uzvrat tražim...!"

"Ni riječ! Ne želim da slušam, ja svoje dijete ne mogu tek tako da dam! Jesi lud ti?", izbezumljeno upita Arthur.

"Što? Hoćeš onda u zatvor?"

"Neću, naravno da ne! Ali to je previše...Alice je jako mlada! Ne mogu svoje dijete dati tvom nezrelom, bahatom sinu!"

"Arthure...ja nisam spomenuo Alice!"

"Nego?"

"Alerie...Alice je previše mlada, Lucas i Alerie su vršnjaci! Mislio sam na nju!"

Izbezumljeno pogleda Arthur i proguta knedlu u grlu, dok se sve u njemu grčilo. Nakon što je spomenuo Alerie sve mu se okrenulo u glavi. Često je pomišljao kako je možda ovo naplata za grijeh koji je učinio svom djetetu. Možda je ovo kazna koju je zaslužio nakon što ju je otjerao iz kuće, želeći da se zauvijek izgubi.

"Alerie?", jedva upita.

"Da...!"

"Ona nije sa nama! Ona je u Rimu, sa njom nema neki odnos Alfrede...osim toga, ona na to ne bi pristala!"

"Misliš? Poznajem tvoju djecu Arthure...nijedno te ne voli kao ona! Koliko god da si joj ti okrenuo leđa, ona će doći!"