• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•46•

"Nije moja!", kaže tiho i pogleda u mene.

"Lucas molim te, i sam vidiš da jeste tvoja majica. Znam ovu majicu.", kažem gledajući u nju dok sjedi i smijulji se sa nekim djevojkama.

"Hajdemo odavdje!", kaže na što odmahnem glavom.

"Neću, trebam da bježim od nje zbog toga što ste vas dvoje proveli nekoliko noći zajedno ?", upitam ga na što uzdahne i obori glavu.

"Ne, samo vidim da si nervozna. Ne želim da se uzrujavaš.", kaže tiho i ispruži svoju ruku.

"Hajde molim te.", kaže i pogleda tužno dok pokušavam da zadržim ovaj bijes u sebi.

"Lucas?", ugledam je iza njega i dobijem nagon za povraćanje.

Martin nema veze da mojim povraćanjem, nego ona. Ovaj put mi se zbog nje povraća.
Pogledam u njega i vidim zbunjenu facu a zatim se okrene prema njoj.

"Šta želiš?", drsko je upita na što nam priđe.

"Da čestitam na obnovljenom braku!", nasmije se dok prevrćem očima.

"Hvala, sad se udalji.", kaže kratko i odmahne rukom pokazujući joj da se odmakne.

"Nemoj da si nepristojan Lucas, nekad sam ti bila dobra.", kaže na što se zagrcenm pa okrenem glavu u stranu ne želeći je gledati više ni sekunde.

"Hajde sad je dosta. Makni se.", glasnije joj kaže dok uzdišem gledajući u stranu.

"Smiri se, ako ti treba smirenje uvijek možeš doći kod mene!", kaže pa je pogledam šokirano i ustanem.

"Ne razumiješ kad ti se kaže da se odmakneš odavdje? Šta tražiš više od nas? Zar nisi našla nekog da te voli?", upitam je glasnije dok stoji ispred mene pomalo zbunjena.

"Smiri se Alerie, nisam rekla ništa što on ne bi uradio.", kaže dok u meni sve gori.

"Začepi više!", odgurne je malo od mene i stane ispred mene.

"Uspio si i dijete napraviti, svaka čast. Meni si govorio kako nikad nećeš imati djecu, nije to za tebe!Mora da ti se omaklo!", kaže kroz smijeh dok pokušavam zadržati suze.

Ni sama ne zna koliko bole ove riječi, pogotovo jer ovo dijete koje još nije ni rođeno volim više nego bilo šta na svijetu.

Uzdahnem i osjećajući da ne mogu zadržati suze, izletim van zaustavljajući taxi.

"Alerie!", čujem ga ali taxi je već krenuo. Nisam imala vremena da ga ni pogledam. Mislim da nisam ni spremna da ga pogledam.

(...)

"Kunem se da ću tu gaduru ubiti!", kao i inače pričam sam sa sobom dok ulazim u kuću.

"Šta se dešava?", Alice izleti iz dnevnog zbunjeno gledajući u mene.

"Gdje je Ale?", upitam je pa mi šutljivo pokaže na sprat.

Potrčim nadajući se da je dobro i da će htjeti sa mnom da razgovara.

"Ale!", pokucam ali ništa ne odgovara.

"Ljubavi molim te otvori mi da razgovaramo!", naslonim se na vrata moleći je da otvori.

"Ostavi me malo samu, molim te Lucas. Sve je u redu, želim malo da odspavam.", tiho doda iz sobe.

"Ne želim, ljubavi moja nemoj nam ovo raditi molim te. Ti si meni sve, nemoj da te dotiče što je rekla.", stavim ruke na vrata pokušavajući da je ubjedim da mi otvori.

"Ne brini se, sve je u redu.", smireno kaže ali ne vjerujem u to.

"Hoćeš mi otvoriti?"

"Kasnije! Molim te, samo da malo odspavam!", govori tako tiho da je jedva čujem.