• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•7•

Nisam se nadala da ću na vratima vidjeti Floriana. Nije da sam ga zaboravila, ali jednostavno sam se iznenadila kad sam ga ugledala na vratima.
Nije se puno promijenio od zadnjeg puta kad smo se vidjeli, skoro da je isti kao i onda kad smo bili zajedno.

Pozdravila sam se sa momcima, Varane , Kimpembe, Mbappe i Giroud, naravno Antonie i Florian.

"Kako si?", upita Florian, koji se zadnji pozdravio.

"Dobro sam, ti?", rekla sam i blago se osmjehnula, jer sam još uvijek bila u blažem šoku.

"Super! Lucas...gdje si!", kaže i pozdravi se sa Lucasom.

"Izvolite momci...!", kaže im i pokaže prema ulazu u dnevni.

Na Lucasovom licu se ocrtavao kez, koji mi se nimalo ne sviđa. Čudan je otkako je stigao kući, ne vjerujem da je toliko sretan što su mu prijatelji stigli, jer skoro su se vidjeli na treningu.
Ako budem razmišljala šta on radi i zašto se smije, prije ću da ostarim nego da to shvatim. Sa njim se nikad ne zna.

"Lijepo vam je ovdje, da znaš!", kaže Giroud gledajući po kući.

"Da, otac se baš pobirnuo!", kaže Lucas dok nezainteresiranovano sjedim pored njega.

"Zašto ste sami došli? Očekivao sam da ćete dovesti i ljepše polovine!", nastavlja da priča Lucas, kojeg niko ništa ne pita. No, on mora da bude prvi u svemu pa i u priči.

"Nisi nam ni rekao, moja bi sigurno došla!", objasni Antoine, dok ostali klimnu glavom na njegovu rečenicu.

"To se pretpostavlja, baš mi je čudno da Florian nije poveo svoju, nikad se ne odvajate!", kaže kroz kez, što izazove moju pažnju pa pogledam u Floriana.

"Da..a..bolesna je!", zamuckujući objasni Florian.

"A da? Šteta, ali upoznat će već Alerie. Siguran sam da imaju o čemu da pričaju!", kaže i pogleda u mene ne skidajući svoj kez.

"Da...bit će prilike!", kaže Florian samo kako ne bi zavladala tišina.

"Nadam se, Alerie je jako fina, mislim šta da ti pričam. Znaš ti nju bolje od mene!", završi rečenicu, a ja ga pogledam šokirano.

Nije mu valjda Florian rekao za nas dvoje dok smo bili mlađi. Ne, ubit ću se. Neću moći preživjeti njegovo provociranje.

Ustanem naglo ni sama nisam svjesna zašto i kako. Jednostavno nakon njegove rečenice sam se pogubila i nisam smjela ostati pored njih. Zbog njegovog dugog jezika, ja sad osjećam sramotu.

"Alerie...!", tiho progovori Florian, ali izađem iz dnevnog salona prije nego li mi postane gore.

Lucas, pov.

"Zašto ovo radiš? Čovječe, znaš kako joj je sad neugodno!", počinje sa kritikovanjem Florian.

"Šta sam uradio? Nešto sam slagao?", upitam.

"Lucas pobogu! Zašto si uopšte to spominjao? To je davno završeno!", pokušava nešto da objasni, ali me ne zanima uopšte šta želi da kaže.

"Smirit će se ona!", kažem kratko.

"Lucas, molim te kao prijatelja da je ne uznemiravaš!", kaže, a ja se osmjehnem.

"Flo, hajde malo smiri! Čovječe, nisam ništa loše rekao! Šta je loše ako ste bili zajedno nekad!", nije mi jasan nikako.

"Slušaj, nije ti ona igračka sa čijim se osjećanjima možeš igrati!", vikne što me iznenadi.

"Zašto vičeš sad na mene? ", ustanem jer ne mogu podnijeti da neko povisi ton na mene, bez razloga.