• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•47•

"Izvini, malo je nered po kući.", izvinem se ocu dok sklanjam jastuke s poda.

"Nije problem, došao sam iznenada. Izvinite vi!", kaže pa se smjesti na sofu.

"Je li sve u redu?", upitam ga nakon što pospremim mali nered.

"Da, zar ne mogu doći onako? Da vidim kako si?", upita kroz smiješak.

"Naravno da možeš, samo sam se zabrinula. Drago mi je da si došao!", osmjehnem mu se pa sjednem pored njega.

"Došao sam da vidim kako si? Nema nekih problema?", odmahnem glavom ne želeći da pričam o bilo kakvim problemima.

"Mislim da nije dobro da Alice bude ovdje! Mislim vas dvoje ste u braku i čekate bebu, imate puno priprema oko toga, najbolje da ode.", kaže gledajući u mene a potom u Lucasa koji sjedi pored mene.

"Ne stvara nam probleme, ne brini se.", kažem mu ne želeći da sad razmišljam o tome šta će biti sa Alice.

"Možda tebi ne, ali Lucas sigurno neće moći izdržati još dugo njeno ponašanje.", doda pogledavši u Lucasa.

"Šta ćeš? Vratit ćeš je kući?",upitam tiho na što klimne glavom.

"Da, ali ovaj put drugačije. Previše sam joj dopustio neke stvari na koje ti Leo niste smjeli ni pomisliti. Nisam bio isti prema vama kao prema njoj. Zbog toga se sve ovo desilo.", ozbiljno doda pa odlučim da prešutim na ovo.
Kad nešto naumi, onda nema dalje.

"Neke stvari se moraju promijeniti, a prvenstveno njeno ponašanje prema Lucasu. To što sam ja imao takvo mišljenje i stav je donekle i opravdavajuće, otac sam ti. Ali ona nema pravo.", nakon ovoga mi bude srce puno pa poželim da ga zagrlim od sreće. Jer i mene mnogo boli njeno ponašanje prema njemu. Smatram da joj nije ništa uradio.

"Hvala ti, ovo mi znači više nego bilo šta da si rekao!", iskreno se zahvalim pa ugledam njegov mali osmijeh.

"Ne bih volio da ja budem razlog njene nesreće. Ja sam navikao na to od nje, nemojte nešto raditi zbog mene molim vas.", progovori Lucas ali ono što kaže mi se ne sviđa.

Mislim da je otac u pravu i da treba neke stvari da promijeni kod Alice, naročito njen drski stav prema Lucasu.

"Ne brini se ti, ja sam kriv za to ponašanje ja to moram i ispraviti. Niko nije zaslužio da sluša njene gluposti a najmanje ti koji joj ništa nisi uradio."

"Ali...", prekinem ga prije nego li pokuša oca da drugačije ubjedi.

"Slažem se, moraš razgovarati sa njom. Ne želim da slušam njene ispade i komplekse, Lucasovi su prema meni mnogo dobri. Mislim da je on isto tako zaslužio od vas.", dodam glasnije i pogledam u Lucasa, želeći mu staviti do znanja da i on mora tako da misli.

"Samo želim da imate mir, pogotovo ti Ale. U jako si osjetljivom periodu, ne želim da te bilo šta uznemirava."

"Neće ne brini."

"Pričala si sa doktorom? Nema nikakvih problema?", kao da aludira na nešto dok me ovo pita.

"Ne, sve je super i ide svojim tokom. Za manje od 4 mjeseca će ovo proći i nećemo više biti sami.", kažem i pogledam u Lucasa koji se smiješi.

"Ja bih volio kad bi mogli da mi oprostite za neke riječi koje sam rekao i stvari koje sam uradio.", tiho kaže pa mu objasnim da sve razumijem i da nema potreba za izvinjavanjem.

"A ti? Ja i ti moramo toliko toga da ispravimo!", pogleda u Lucasa tražeći neki odgovor od njega.

"Jedino što ne želim jeste da sumnjate u moju ljubav prema njoj. Razumijem zašto ste bili skeptični na početku, ali nema potrebe sad.", doda ozbiljno dok posmatram naizmjenično oca pa Lucasa.