• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•64•

"Večeras ima zabava na otvorenom. Da idemo?",upitam je dok još uvijek leži u krevetu, tačnije ljenčari.

"Stvarno, naravno da idemo. Ako uspijem da ustanem iz kreveta.",kaže i zagrli moj jastuk.

"Koliko si jučer bila aktivna i energična, uopšte me ne čudi što je možeš da ustaneš sad.", našalim se sa njom dok me gleda poprijeko.

"A ti još uvijek imaš snage za zabavu!",namigne mi na što klimnem glavom.

"Pa sportski duh je u meni. Uvijek imam snage i energije.",kažem gledajući se u ogledalo i praveći frizuru.

"Jao Hernandez, nisi odavno se hvalio.",otpuhne i legne na moj jastuk.

"Prvi put me zoveš tako. Postali smo službeni ha?",upitam je i sjednem pored nje.

"Slučajno sam te tako nazvala, ali je mnogo slatko. Mislim da ću početi češće.",kaže i uštine me za mišić ruke.

"Eejjjj...",viknem i pogledam je dok se smije.

"Raspoložena si za provociranje a?",upitam je i približim se.

"Nee...",odmahne glavom kroz osmijeh i malo se odmakne.

"Samo me tvoje tijelo privlači tako, u majici  kratkih rukava.",kaže i zagrize usnu.

"Ti mene baš provociraš! Šta ti je jutros?",upitam je i legnem do nje.

"Znaš da volim kad te naljutim. Mnogo volim kad si nervozan.",kaže i pomiluje me po bradi.

"Prava si maza. Ne znam šta se desilo, ali si mnogo lijena postala. Razmazio sam te baš!",nasmijem se dok drži ruku na mom obrazu i privlači se u zagrljaj.

"Mislim da sam bolesna, zbog toga.",kaže na što je zabrinuto pogledam.

"Ako se osjećaš loše idemo odmah doktoru, ne želim da se ponovi ono najgore.",kaže ozbiljno na što se pogleda i obori pogled.

"Nije to Lucas, gripa. Ništa ozbiljno.",otpuhne i nasmiješi se.

Trenutno me nemir savladao. Svaki put kad kaže da se ne osjeća najbolje uvijek pomislim na bolest koju je prezivjela. Tačnije lavovski pobjedila. Zvijer moja nježna.

"Da ipak idemo, meni nije ništa bitnije od tebe. Pa ni ovaj odmor.",ispravim se u sjedeći položaj dok gleda u mene zbunjeno.

"Rekla bih ti kako se osjećam,ovo je samo prehlada. Evo, sad ću ustati i idemo se hrvati u snijegu. Da vidim ko je bolestan.",kaže i skoči na noge i krene prema kupaonici.

"Ako budeš jača vjerovat ću ti.",kažem joj glasnije dok zatvara vrata na kupaonici.

....

"Aaaa....",vrisne iza mene ali prije nego što se okrenem baci me u snijeg.

"Nisi normalna!",viknem dok se smije i baca snijeg u lice.

"I? Šta kažeš? Da li ti izgledam kao neko bolestan?",upita i sjedne na moje noge. Tačnije koljena, sa kojim inače imam problema.

"Ovo je bilo iznenada. Čekaj da ja ustanem pa ćemo da vidimo!",kažem i podignem je a potom i ja ustanem.

"Sad si gotova.",kažem ali ona već počne da vrišti i bježi od mene.

"Ne možeš daleko..",kažem i krenem za njom.
Snijeg je i jako je ružno trčati, ali ona se dobro snalazi.

"Malena...",viknem i uhvatim je oko struka dok vrišti i maše nogama.

"Jesi za malo snijega?",upitam je dok je držim u zraku.

"Ne,ne...Lucas molim te.",govori i hvata me za ruke koje su joj oko struka.