• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•28•

•Leo, pov.•

"Čula si šta je rekla! Kako njih niko neće rastaviti, čula si zar ne?", vikao je hodajući po sobi, gore-dolje.

"Čula sam Arthure i molim te da se smiriš. Čemu tolika panika, ako ga voli...", pogleda je šokirano i automatski prekine.

"Šuti. To da više nisi ni spomenula, ona neće biti sa njim, može jedino ako ja umrem.", ozbiljno govori i tako me počne nervirati.

Jesam li već rekao kako mrzim kad se ponaša kao da je sudbina u njegovim rukama? Jesam, sigurno. To što je Ale njegova kći, ne znači da on može da kroji njenu sudbinu i da određuje kog će da voli. Pobogu, kako ne shvati više? Njih dvoje, sami u istoj kući, spojila ih ista sudbina, ako su se zavoljeli šta ima loše tu? To je sudbina i protiv toga se ne može.

"Gledaj ovog, ništa ne poduzima. Sjedi i gleda u mene. Zar ti nije stalo do sestrine sreće?", obrati mi se, a ja samo prevrnem očima.

"Jeste, zato se i ne miješam. Ja sam sretan ako je i ona. A čim je otišla sa njim, znači da je njena sreća on!", u brk mu kažem ono što ne želi čuti. Uživam mu sasuti istinu u lice, jer znam koliko ga istina boli.

"Opet pametuješ. Leo, postao si nesnošljiv. Taj manijak me udario, zašto? Jer ja ne dam svoje dijete?", evo ga, opet se pravi dobar otac, a prije par dana je svoje očinstvo dokazao šamarom.

"Ako već pričaš, pričaj istinu. Udario si je, onda si je povlačio za ruku, kao da ti nije ništa. A sad mi pričaš o nekom ocu!", ustanem ljutito nakon što čujem da neko ulazi u kuću. Nije neko, nego Alice, koju čekam cijeli dan.

"Kćeri, stigla si!", lijepo joj se obrati i zagrli je. Duša me zaboli kad vidim njegov odnos prema Alice i prema Alerie.

"Jesam!", ljubazno kaže, a ja odmah dođem do nje.

"Ja i ti moramo razgovarati!", povučem je za ruku prema izlazu.

•Alerie, pov.•

"Bravo Ale, mjesec dana si izdržala. Nije bilo lako, ali se isplatilo!", čovjek koji je zadužen jer sam živa stoji ispred mene i još uvijek me ohrabruje.

"Hvala vam puno, da nije vas bilo ko zna gdje bih bila!", zahvalim se i ustanem.

Nakon što sam jučer zadnji put primila terapiju, danas sam uradila nalaze i nadam se dobrim rezultatima. Osjećam se dobro i zaista želim da tako bude. Želim ponovo na posao, želim da uživam u životu.

"To je moja dužnost. Ali velika zahvala pripada tebi, ali ovom luđaku ovdje!", nasmije se pogledavši u Lucasa.

"Dobro je kad imaš nekog ovako pozitivnog pored sebe, to je najbitnije. Da se smiješ i ne brineš puno!", zaključi i potapše Lucasa po ramenu.

"Baš vam hvala na prvom komplimentu!", zahvali se Lucas na svoj način.

"Sine i sam znaš da si budala. Ali pozitivna i takav ostani.", kaže mu kroz osmijeh.

Nakon što smo završili pregled i uradili sve potrebno uputili smo se kući. Tačnije on je morao da svrati do stadiona po neke stvari. Uskoro počinje prvenstvo, tačnije za 15 dana i on mora da ide. Nismo razgovarali o tome još uvijek, ali jako će mi nedostajati. Ipak se čovjek veže za nekoga s kim provodi 24 sata zajedno.