• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•54•

"Nije istina, nije ovo uradio. Nemoguće, ne bi prevario!", govorim gledajući u mobitel i sliku koju je Karla poslala.

Ruke su mi drhtale kao i cijelo tijelo, iako nisam željela da plačem suze su same tekle. Nisam više mogla gledati u sliku pa sam bacila telefon po strani. Zašto mi se ne javlja? Cijelo jutro ga zovem i on se ne javlja, nemoguće da je kod nje.

Ponovo uzmem telefon pa okrenem njegov broj ali ništa. I dalje je nedostupan. Mislim da ću da se srušim ovdje pored Martina.

"Znala sam, nisam mu trebala govoriti koliko ga volim i da sam zbog njega napustila posao. Tačno sam imala ovaj strah..", govorim plačući dok mi se srce cijepa na sitne komade.

Da se bar hoće javiti da mi bilo šta kaže, bilo šta. A jedino što želim čuti je da ovo nije istina i da nije kod nje. Zar bi mi mogao ovo da uradi? Nakon svega i pored toga što imamo dijete zar bi mogao da me ovako slomi?

"Bože daj mi pameti molim te.", stavim ruku u dlanove želeći barem ostati smirena dok mi on nešto ne potvrdi.

Zašto Bože? Zašto i dalje tu ženu imamo u svom životu? Šta ako je ona bila u pravu kada je rekla da bi joj on opet otišao?

"Dođi mami, nemoj i ti još da plačeš molim te!", govorim uzimajući Martina

"Ššš mamino, nemoj molim te.", trudim se da ne vidi moje suze ali ne ide mi baš najbolje. Sa ovim ne mogu da se izborim.

"Bebo moja, šta da radim?", zagrlim ga jer jedino se ovako mogu smiriti. Njegov miris i maleni osmijeh je moj najbolji lijek. I jedini lijek.

"Alerie?", pomislim da sanjam nakon što mu čujem glas pa refleksno podignem glavu prema ulazu.

Stojalo je ispred sa svojim koferom i pomalo zbunjen izraz lica imao.

"L..Lucas?", jedva progovorim bojeći se da možda haluciniram.

"Šta je bilo? Zašto plačeš?", upita pa dođe do mene.

"Ti? Ovdje? Odakle ti ovdje zar nisi...", stanem pa obrišem suze.

"Jutros sam u pet imao avion, želio sam vas iznenaditi. Imam tri dana slobodna!",govori dok ja razmišljam da li da mu kažem za ovu Karlinu predstavu.

"Gdje si sinoć bio?", upitam ga na što me pogleda zbunjeno.

"Imao sam utakmicu, nisi gledala?"

"Jesam, ali poslije?"

"Spremao sam se za put. Nešto se desilo, zašto plačeš?", upita gledajući još uvijek vidno zbunjen.

Nakon što mu krenem ispričati šta se desilo, začuje se zvuk mobilnog pa odmah uzmem telefon.

"Ko je ovako rano?", upita me dok čitam poruku.

Ako si pomislila da je Lucas onda tvoja ljubav nije dovoljno jaka i iskrena. Niti imaš toliko povjerenja u njega, razmisli o tome koliko ga voliš. 💋

Pročitam pa ostanem zatečena njenim riječima. Mene neko zeza ovdje ili je ova žena bolesna?

"Hoćeš mi više reći šta ti je?", upita pa uzme moj telefon iz ruke.

Pogledam ga pa vidim namršten izraz lica.

"Stvarno si mislila da sam ja?", upita me na što oborim glavu.

"Ale!",glasnije me upita dok brišem suze.

"Šta sam trebala? Poslala mi je tako rano poruku, ti mi se nisi javljao, pogledaj šta piše ispod slike!", kažem dok gleda u mene namršteno.