• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•27•

•Lucas, pov.•

Molio sam Boga da ne poludim i ne ubijem ovog čovjeka ispred sebe. Tako je hladno i arogantno rekao da ju je udario, kao da joj nije otac. Kao da nije ništa uradio.

"Nisi to uradio, je li tako?", iskreno sam molio u sebi, da nije to uradio.

"Jesam i? Hoćeš mi ti držati predavanja o tome šta trebam raditi sa svojom djecom?", vikne na mene uobraženi idiot.

"Neću, ne volim suhoparna predavanja", kažem kroz zube i približim se malo.

"Više volim neke stvari da praktično objasnim!", nagovještavam šta bih mu volio uraditi, ali nasilnik izgleda ne razumije.

"Nemoj molim te, hajde. Smiri se molim te.", nježno me primi za ruku i plačeći me molila da ne radim ono što želim.

"Ubit ću te, čuješ me?", viknem mu u facu, gubeći strepljenje.

"Derište jedno, smiri se!", vikne i on, a zatim me udari.

"Lucas...", čuo sam je kako viče, a potom osjetio njene nježne ruke na svojim obrazima.

"Rekla sam ti da ideš, hajde. Molim te idi. Nemoj ovo da radiš!", molila me tiho, držajući za lice.

"Odavde idem samo s tobom. Nećeš ostati s njim, neće te niko dirati, čuješ me?", upitam je brisajući krv sa usne.

"Ne mogu s tobom, hajde. Bit ću dobro!", govorila želeći samo da smiri situaciju.

"Dolazi ovamo!", gurbo je povuče sebi, dok sam stojao naslonjen uz zid.

"Aj...!", vrisnu nakon što ju je povrijedio u ruku. Znam zašto je jauknula. Iz razloga jer su tu rane od terapija.

"Pusti me, boli me!", tiho mu je govorila, ne želeći da čujem jer zna kako bih odreagovao, tačnije kako ću da odreagujem.

Nisam ništa rekao, samo sam prišao i sav svoj bijes iskalio na njegovu facu. Udario sam ga jače nego on mene, iz razloga jer dira nju i konstanto povrijeđuje.

"Još jednom je dodirni, ubit ću te. Svojim rukama ću te zadaviti!", zaprijetim gledajući kako on sad briše krv.

"Lucas, šta radiš to? Pa otac mi je...", tiho je govorila, gledajući u mene.

"Budalo jedna, dođi ovamo!", kažem i uzmem je za ruku, povlači vani.

"Udario si mi oca!", upitno je govorila.

"To nije otac, to je životinja.", kažem gledajući u nju.

"Ali otac mi je..."

"Dosta. Otac koji voli ne može svoje dijete udariti. Alerie, ja ću njemu ruke da polomim, shvataš me?", ne znam kako drugačije da joj objasnim koliko me boli to što je dira.

"Lucas...", prije nego što počne da se protivi, prebacim je preko ramena i iznesem van, prema autu.

"Lucas, smiri se. Ovim ćeš pogoršati stvari, vrati je!", vikao je Leo za mnom.

"Ona više neće kročiti tu.", kažem otvarajući vrata.

Govorila je da ju spustim, ali nema šanse. Znala je da neću to uraditi, pa me je ugrizla za vrat.