• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•61•

"Bravo Alerie, mogla si ga zagrliti, poljubiti. İdiote.",kritikujem sama sebe dok nervozno hodam po sobi.

Lucas je ostao sa Martinom u prizemlju pa mogu na miru da se svađam sama sa sobom. Pokušavam ostati mirna i stalno sebi ponavljam kako ne smije toliko na mene da utiče, ali ne uspjeva. On je zarobljen u meni, ne postoji šansa da ikad ode, najgore od svega što ne želim da ide.
Povrijedio me, osramotio pred cijelim svijetom nakon onih bijednih slika u novinama, gdje se ljubi sa Karlom. Kako on kaže, ona je njega poljubila.

"Zar ne možeš malo da budeš prisebna kad je on tu? Kažeš da imaš dečka, zatim želiš razvod a kad ti priđe zaboraviš i ime. Nesretnice. Budi od riječi barem nekad.",stojim ispred ogledala i držim predavanja osobi ispred sebe.

"Nisi jedina koja voli, a koja pati. İ drugi ljudi tako žive, ali si jedina koja je glupa. Da, glupa si gospođice Alerie, ne možeš sebe obuzdati.",mašem rukama ispred ogledala.

"U pravu je, ovaj ponos će me ubiti. Lucas me najbolje poznaje, u pravu je. Moram potisnuti ovo, moram prikociti malo inače idemo na sud i razvest ćemo se."

"Ne,ne. Ja ne želim razvod, samo malo želim distancu sa njim. Dođavola, ne znam ni šta želim.",pređem rukom preko čela dok nervoza u meni dobija na brzini.

"Smiri se. Ako se razvedeš sve ode. Ode i on. Živi i Njemačkoj, kad ćeš ga vidjeti? Nikad! Biće slobodan, što znači? Znači da može biti sa bilo kojom,a ti to ne možeš podnijeti.",unosim se sama sebi u facu.

"Naravno, Njemice su prelijepe, odmah će biti oko njega,ako već nisu. Ne, ako ga dodirne ijedna, završit ću na intenzivnoj. Smiri se,smiri se Ale.", smirujem sama sebe te potom duboko dišem.

"Pa pogledaj se, gdje te ljubav dovela? Ha? Mlada, jaka i nepokolebljiva Alerie! Bravo, vidi se. Zbog jednog fudbalera za kojeg sam se morala udati, ja sam ovo. Slomljena žena. Žena bez mozga,koja ne zna šta hoće."

"Dobro, pretjerujem sa uvredama. On tako lijepo voli, grli, ljubi, neodoljiv je. Nježan poput pamuka...i samo zamisli da ga ima neka druga? Hajde zamisli!",viknem na sebe pa shvatim da sam previše glasna.

"Ne,ne. Dobro ja patim, ali to će proći. Ako on misli da može onako da mi priđe, dodiruje, vara se. Ne može to tako...",prekida me Martinov vrisak u prizemlju.

"Ššš...Martine...maleni. Čut će te mama pa će nas ružiti.",govori mu Lucas dok se igraju u njegovom kutku.

"Ta-ta..",govori mu dirajući njegovu bradu.

"Dođi...",vidim da ga uzima a zatim baca u zrak, nakon čega Martin počne još više da vrišti.

"Kako bih volio da te mogu uzeti i ponijeti sa sobom. Ostat ću te željan sine.",govori ljubeći ga u glavicu, dok je naslonjena na njegovo rame.

"Nadam se da ne osjećaš ovu tjeskobu koju ja imam u sebi. Ali ne brini se, stalno ću ti dolaziti, i ti ćeš meni....naravno ako ti mama bude raspoložena da se vidi sa mnom.", kaže kroz blagi osmijeh.

Nakasljem se na što se okrene i pogleda me.

"Znao sam da ćemo te probuditi, izvini. Bio je budan pa sam iskoristio situaciju da se malo igram sa njim!",ne znam zašto se pravda, on je njegov sin i može raditi šta god poželi sa njim i kad god.

"Nemoj se izvinjavati, on je tvoj sin. Možete raditi šta god želite. Nisam spavala.",kažem pa sjednem na sofu.

"Smirili smo se, uskoro će zaspati, malo ga nosam. İdi spavaj, moraš na posao ujutru.",kaže tiho dok Martin polako tone u san na njegovom ramenu.

"Ne brini,svakako se stalno budim u noći zbog njega. Brinem se."

"Večeras ne moraš, slobodno se opusti. Ja ću ga paziti cijelu noć.",kaže i uzme ga u naručje a potom sjedne.