• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•32•

"Zašto Alerie nije došla?", upita me Pavard dok sjedimo za jednim stolom.

"Ostala je, Felix je sa njom. Imaju nekog posla!", kratko odgovorim.

"Je li moguće da si je ostavio sa njim? Lucas kojeg ja znam, bi ga izbacio kroz prozor!", nasmije se Kylian dok sliježem ramenima.

"Nema veze, rade nešto u vezi suđenja. ", nezainteresovano dodam i popijem ni sam ne znam koju čašu pića.

Klub je prepun i skoro da se ne može disati od dima. Ni sam ne znam što sam došao, ali možda je tako najbolje. Pokazat ću joj da nisam toliko ljubomoran i možda ipak ostane sa mnom. Čekam samo kad će tražiti da razgovara sa mnom, kako je rekla Leu, to će biti razgovor gdje će tražiti da se rastanemo.

Njeno ponašanje je totalna suprotnost njenih riječi. Ako već želi da ode, zašto me zove kod sebe? Želi da spava pored mene? Stalno je pored mene i koristi priliku da me poljubi.

"Nešto nije uredu?", Kylian sad ozbiljno upita gledajući u mene, kao da osjeti da se nešto promijenilo.

"Ne, sve je super.", nakon što odgovorim popijem još jednu čašu pića, a zatim se pozdravim i krenem kući.

Nadam se da je Felix otišao i da je sama. Koliko god glumio da mi ne smeta, umirem u sebi. Ne razumijem, ovo je već drugi put kako dolazi kod nas kući, pod izgovorom "moramo raditi nešto u vezi posla!". Drago mi je što je ipak to kod kuće, jer mislim da bih poludio znajući da je negdje s njim.

(...)

•Alerie,pov.•

"Nisi mi rekao da danas ideš za Rusiju?", ušla sam u njegovu sobu i vidjela ga kako se pakira.

Danas sam saznala da naši reprezentativci idu za Rusiju, iako je dogovor bio tek za dva dana. Nakon što sam došla kući, zatekla sam kako se sprema i hladno odlazi. Da nisam požurila s posla, Bog zna da li bi se i javio.

Mislila sam da će proći ovo njegovi ponašanje vremenom, međutim nije. Šuti kao da se boji i riječ jednu progovoriti.

"Jutros su mi javili. Nisam želio da te zovem, radiš ipak.", nađe najgluplji izgovor na svijetu. Šta ima važnije od njega i njegovog odlaska? Ništa.

"Ako radim ne znači da ti se ne mogu javiti, ne znači da ti je možeš doći i reći kako moraš za Rusiju.", malo sam nanervirana. Ne samo zbog odlaska i toga što nije rekao, nego zbog svega. Njegovo ponašanje me ubija.

"Zašto si sad nervozna? Javio bih ti, ostavio bih poruku!", ozbiljno je odgovorio, iako sam željela da se šali kad ovo govori.

Kako može samo ostaviti poruku i otići? Pa ljepše se ponašao na početku braka, nego sad. Ne znam samo šta mu je.

"Nisam nervozna, samo mi je krivo što bi otišao bez da mi se javiš!", odlučim da ga ne napadam, jer mora na put.
Svjetsko prvenstvo mu je jako bitno i ne želim da svojim ponašanjem mu stvorim nemir.

"Dobro, pozdravit ćemo se.", nastavi da pakuje stvari kao da nisam ni rekla ništa.

Otpuhnem i izađem, jer ako ostanem neće na dobro krenuti. Više od deset dana trpim njegovo čudno ponašanje, upravo ono o kakvom je Karla pričala.

"Došao bih do tebe, mislio sam prvo da se spakiram a onda dođem do tebe!", oglasio se iza mene, dok sam zamišljeno stojala pored prozora.

"Nije bitno više, ja sam toliko žurila da bih na kraju ovako naš razgovor tekao!", smireno sam rekla, iako sam bila daleko od smirenog.

"Misliš da bih otišao bez da te vidim?", ni sama više ne znam, šta da mu odgovorim.

"E pa ne znam ni ja više Lucas. Od tebe me više ništa ne bi iznenadilo!", iskreno kažem mašući rukama.