• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•39•

"Razmišljao sam da li da dođem uopšte!", progovori nakon kraće tišine.

"Razmišljao?", upitam ga, jer kako je moguće da čak dovedete u razmišljanje posjetu svom ranjenom djetetu.

"Znaš ti zbog čega!", doda kratko i pogleda u mene ozbiljno.

"Zašto ti toliko smeta Lucas? Vjenčani smo i to što se volimo...", prekine me, ne dopustivši da završim svoju rečenicu.

"Da, vjenčani ste ali znaš kako i zbog čega. Niste vjenčani jer se volite, nego jer ste morali.", stade i otpuhnu nakratko pa nastavi:

"Ne morate više ni biti to, imam novac. Mogu platiti to i slobodna si.", kaže što naravno do mog mozga ne dopire. Ne zanima me ovo.

"Molim? Čekaj, ti želiš da vratiš novac i da se ja razvedem?", ponovo ga priupitam.

"Tako je, možeš da ideš od ove budale."

"Ne želim, ja tu budalu volim. Kako ne shvataš više?", muči me. Možda bi bilo bolje da nije došao.

"Kako ga možeš voljeti? Ale, taj čovjek nije za tebe, povrijedit će te. Taj ne miruje.", ovaj put tiho i brižno dodade.

"Tata molim te da završimo sa tom temom. Novac možeš vratiti, ali mene ne. Ja ostajem sa njim.", odlučno dodam ne želeći više čak ni da pokuša da nas rastavi.

"Alee..", začuje se Lucas na samom ulazu, te pokažem ocu da šuti i ne izaziva ga.

"Ljubavi moja...", stane nakon što dođe do dnevnog. Nasmiješim mu se, ali njegov pogled je zakovan za mog oca, ubilački pogled.

"Stigao si, zar nisi trebao sutra doći iz Madrida?", upitam želeći da prekinem ove jezive pogled među njima.

"Završio sam sve, narednih mjesec dana mjeseca ne idem nikud.", nasmije mi se konačno, pa sjedne do mene.

"Jesi dobro?", upita na što klimne glavom gledajući u njega i čitajući sa lica"šta radi ovaj ovdje?".

"Idem ja, mislim da se sad ima ko brinuti o tebi.", ustade otac pa i ja polako za njim.

"Ne morate da bježite od mene.", lijepo mu se Lucas obrati što me iznenadi s njegove strane.

"Ne bježim ja od tebe, nego me guši tvoje prisustvo. Bojim se da bih mogao nešto uraditi.", tipični otac da svojim sarkazmom i načinom "ljubavi" koju pokazuje na ovakav način.

"Aiii...", Lucas složi neku jadnu facu gledajući u njega. "Kako ste vi fin čovjek, baš mi je milo što ste odlučili meni da date svoju kći.", ovo je sad već da otac poludi, ne jer Lucas priča gluposti, nego jer mu se kezi u facu.

"Slušaj mali, davno bih ti nos razbio da nisi sin mog prijatelja, i da te moja luda kći ne voli.", ozbiljno mu dodade, ali Lucas nikad ništa ozbiljno ne shvata.

"Vjerujte preparirao bih vas, da niste otac moje žene."

"Stariji sam od tebe, pazi kako razgovaraš. I to što je tvoja žena, je trenutno. Kad shvati kakav si idiot, ostavit će te. Nadam se da neće biti kasno.", naglasi ovo zadnje i pogleda u njega pa u mene.

"Znate vi šta ja mislim, ne gledajte me tako. Skoro ste uradili najveću glupost u svom životu."

"Tata šta to treba da znači?"

"Treba da znači kako je sreća pa se to dijete nije rodilo Alerie. Nije dužno da živi u ovakvom braku i uz ovakvog oca.", on izgleda ne zna koliko bole njegove riječi, pogotovo kad spomene nešto što me mnogo boli. Kao što je to moje dijete.

"Gade jedan, gubi se. Izlazi van odmah.", ništa drugo osim agresivnosti nisam očekivala od Lucasa.

"Alerie, to je samo strast dijete moje. Shvati da te ne voli, ni ti njeg ne voliš. Vi ste strast, koja će da prođe.", pogleda u mene dok se moje oči natapaju suzama.