• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•15•

"Alerie, otvori oči! Čuješ me, otvori oči!", govorim držeći joj glavu u svom krilu.

"Možete se pomaći malo, molim vas! Moramo je hitno u bolnicu...!", govori mi čovjek iz hitne, ali ja nemam snage da se odvojim od nje.

"Probudite je! Molim vas, probudite je...!", počinjem da plačem jer ne daje nikakve znake života.

"Lucas, pomakni se hajde!", govori mi koliko se sjećam njen kolega Felix.

Ubrzo je uzimaju i odvode od mene u ambulantno auto.

"Bit će dobro!", kaže mi a ja ga pogledam bijesno.

"Slušaj me dobro, moli Boga da joj se ništa ne desi! Ubit ću te, i tebe i vašu nesposobnu ekipu!", kažem i krenem brzo prema autu, kako bih pratio ambulantno vozilo.

(...)

"Lucas, šta se desilo?", uzrujano dotrča Leo, Alice I svi ostali iz porodice.

Nisam imao snage da im bilo šta kažem, plakao sam kao malo dijete. Ovo mi se nije nikad u životu desilo, da gubim nekog na ovakav način.

"Kako mi je dijete? Čuješ me, Lucas...!", njena majka je izvan sebe kao i ostali.

"Upucali su je, nadajmo se najboljem!", oglasi se Felix od kojeg mi je muka i kojeg bih spalio ovdje.

"Šta mi je sa sestre? Gdje je ko u ovoj bolnici?", počinje da viče Leo.

"Na operaciji se, sačekajte malo!", ponovo se oglasi Felix.

"Malo? Zašto ti nisi sačekao? Je li? Zašto si je zvao da dođe?", skočim i krenem na njega.

"Smiri se Lucas...!", uhvati me Leo držeći da ga ne ubijem.

"Pazi se, moli sve nebeske sile da izađe živa i zdrava, čuješ me? Inače ću da te ubijem!", viknem na njega, dok me odvajaju.

Više od dva sata sjedimo ispred operacione sale i niko ne izlazi, ništa nam ne govore. Sve mi je gore i više ni sam ne znam šta da mislim. Samo želim da izađe živa, ništa drugo me ne interesuje.

"Zašto je tvoja košulja od krvi?", upita me otac dok sam sjedio spuštene glave na podu.

Pogledam ga, a potom i sebe te vidim da je bijela košulja poprimila boju krvi, kako sam je držao u krilu.

Nisam ništa odgovorio, ne jer ne želim nego nemam snage da pomjerim vilicu.

"Hajde budi muško, šta si se sav srozao? Bit će dobro!", spusti se do mene i potapše po ramenu.

Odmahnem glavom u nevjerici zbog njegovih riječi. U ovakvoj situaciji on mi spominje muškost.

"Hajde makni se, pusti me malo!", kažem i spustim glavu ponovo prema podu.

"Lucas, kako se desilo ovo? Odakle ti tamo? Zar nisi na rođendanu?", upita me Leo koji je izvan sebe.

Kažu da blizanci osjete kada se onom drugom nešto desi. To je izgleda Božije čudo, jer i Leo kaže kako cijeli dan nije dobro i da mu je tokom noći srce aritmiju dobilo. Valjda je osjetio da će se nešto desiti Alerie.

Ali ni ona ovih dana nije bila dobro, kao da je znala šta će joj se desiti.

"Ni ja ne znam, krenuo sam na rođendan, a ona je izjurila sa riječima kako mora na trg i kako ima hitan slučaj. Ja sam otišao, ali mi nije bilo do zabave pa sam se odlučio vratiti. Brinuo sam se gdje je i je li se vratila kući, pa sam je nazvao ali nije se javila. Otišao sam na trg i u trenutku kad sam je htio dozivati i reći da idemo kući, začuo se pucanj i onda je pala!", kažem sjećajući se svega.