• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•25•

"Ne želim. Zašto da idem s tobom?", upitam ga dok stoji ljut ispred mene.

"Alerie, nisam pitao da li želiš, nego da ideš. Kraj priče, spremaj se."

"Ne ponašaj se prema meni kao prema nekom derištu.", ozbiljno dodam, pa me tako i pogleda.

"Alerie, ja sam došao da te spasim od ovog ovdje! Vidiš da ti je zagorčao do kraja život!", vikne malo glasnije, ali dovoljno da mi zasmeta njegov visok ton.

"Niko meni nije zagorčao život. Osim toga zar ovdje nisam zbog tebe?"

"Jesi da, ali sad sam došao po tebe. Ako treba idem u zatvor, ali ti više ovdje ne ostaješ!", ponovo vikne i pogleda prijekorno u Lucasa.

"Tata molim te da razgovaramo. Ne želim svađ...", prekine me prije nego završim.

"Nemamo o čemu. Spremaj se i idemo.", odlučno kaže a ja pogledam u Lucasa, koji stoji potpuno blijed.

"Ako voliš svog oca imalo onda ćeš poći sa mnom!", stanem gledajući u njega, nakon ovoga što je rekao.

Zar moje žrtvovanje nije bio dokaz da volim oca, nakon svega?

"Šta je onda sve ovo bilo? Zbog koga sam se ja udala?", okrene se prema meni pa priđe.

"Kajat ću se do kraja života zbog toga. Oprosti mi što si morala živjeti sa njim, ali nećeš više. Idi, spremi se i dođi!", završi pa i ode do svog auta, dok stojim između dvije vatre.

Volim oca, ali i Lucas je tu... Ne mogu zamisliti više ni jutro, dan niti noć bez njega. On je jedini koji zna sve i razumije, onaj koji mi je podrška, veća i od oca.

"Ovo sam i očekivao!", kaže dok idem prema sobi.

Trudim se ne zaplakati, jer ako krenu suze neće im biti kraja.

"Šta će sad biti?", upitam ga dok stojim pored svoga ormara.

Slegne ramenima tužno, a zatim priđe i zagrli.

" Ja neću odustati od tebe, to moraš da znaš!", kaže tiho, stezajući me u svom zagrljaju.

"Kako ću ja sad? Kako da spavam kad znam da nisi tu, blizu mene?", upitam kroz suze.

Na tu pomisao doživim raspad, pa počnem da plačem. Jednostavno više ni dana ne mogu zamisliti bez njega. Nemoguće je.

"Vratit ću te, obećavam ti. Ne mogu te odvesti od mene. Ovo je samo par dana i vratit ćeš mi se. Sredit ću ja ovo...!", kaže kao da već nešto ima na umu.

Pogledam ga nakratko dok mi se smiješi.

"Ne smiješ samo da se brineš, jasno? Nema suza!", svojim plačevima obriše moje suze dok tiho jecam.

"Vratit ću se! Obećavam ti, ako treba rećit ću mu da te volim...iako znam kako bi reagovao.!", oborim glavu a on je vrhovima prstiju podigne.

"Ti si moja i to ne mogu promijeniti, jasno? ", glasnije upita, na što samo klimnem glavom a on se približi i poljubi.

Ni sama ne znam kako se držim i kako mogu ovo da preživim, ali u sebi umirem. Borim se sa svim olujama i ovim bolom, od kojeg ću da umrem.

"Doćit ću po tebe! Neću sad da se raspravljam sa njim, samo bih pogoršao stvar!", tiho objasni i još jednom zagrli.

(...)

"Bilo je noći bez sna
a ti bi me uspavala
moj svaki znala si grijeh 
al’ opet bi me ljubila