• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•23•

"Davala sam krv, pa je bilo malih problema. Vena mi je pukla, pa su morali drugu i kasnije ....!", počinjem da lažem ne gledajući u njega.

"Dobro, dobro. Što si uspaničila tako? Bitno je da si dobro. Samo molim te, ako su tako vene slabe nemoj to raditi više...!", lijepo me zamoli, a ja klimnem glavom.

I ja bih voljela da ovo ne radim.

"Kakav je ono papir bio na ulazu?", upita me.

"Kako je bilo u Madridu?", upitam ga želeći da skrenem s teme.

"Pitao sam prvi!", kaže a ja se nakašljem.

"Ma ništa, nešto bezveze. Alicino nešto...!", osmjehnem se lažno i namignem, želeći ovo okončati.

"Postala si mirnija. Mogu li znati šta je razlog?", upita me kroz osmijeh, a u meni se sve slomi.

Ne mogu mu reći razlog mog stanja, niti želim. Nije dužan da sluša jadikovanja i gleda bolesnu osobu.

"Ma ništa nije,...takva sam dok me ne naljutiš!", kažem i krenem prema sobi.

"Gdje ćeš? ", upita me.

"U sobu!"

"Bježiš od mene?"

"Ne... naravno da ne Lucas. Drago mi je što si došao!"

"Alerie... dođi ovamo!", lagano me povuče za ruku i sjesti se na sofi.

Izvuče svoj telefon iz trenerke, a potom ga ugasi.

"Što je sigurno, sigurno je!", osmjehne se u kut usne, a zatim pogleda u mene i doda:

"Stali smo kod jako bitne stvari...!"

"Dobro, reci. Šta si želio da kažeš?"

"Postao mi je čudan ovaj naš odnos. Sve sam rekao i ti si meni, ali i dalje se ponašamo kao da se ništa nije desilo. Znam šta je razlog svega ovoga, ali ne želim ovako. "

"Onu noć kad smo se vjenčali i došli ovdje i sama znaš u kakvom smo stanju bili. Ljuti, povrijeđeni...!", govori ono čega se dobro sjećam.

"Otišao sam kod nje tu noć, napio sam se i ni sam ne znam šta me je natjeralo.", prođe rukom preko lica, a zatim mi se približi.

"Kunem ti se da sam bio pijan, izvan sebe kad sam joj rekao...", stane i obori glavu.

"Šta si rekao?", mirno upitam.

"Rekao sam za nas. Za naš brak...istinu!", tiho doda.

Oborim glavu i teško uzdahnem. Ni sama ne znam šta da mu kažem sad na ovo. Da sam stara Alerie i da imam snage sigurno bi bio gotov, ali sad...

"Lucas, sta ja sad da radim? Rekao si šta si rekao i gotovo. ", slegnem ramenima, dok na pali svoj telefon.

"Oprosti mi, obećao sam ti da ću šutiti, ali... Ja sam budala Alerie, idiot koji se napije i ni sam ne zna šta radi...!", govori gledajući u moje oči.

"Uredu je, za to će na kraju svi saznati. Istina uvijek izađe na vidjelo!", kažem tiho a on otpuhne.

Da mi telefon u ruku i pokaže poruke. Ne bih nijednu da ponavljam i čitam. U nevjerici sam gledala poruke a zatim njega.

"Ti si bio sa njom u Madridu?", jedva upitam dok se u meni sve kida.

"Krenuo sam sám, ali je došla za mnom. Vidiš, ne da mi mira. Prijeti mi tobom!"

Poruke prijetnje kao da nisam ni pročitala. Zadnja poruka me dotukla, ubila sve u meni. Znam da sam mu ruke da može da ide sa njom, ali...to nisam željela. Nisam se nadala da će zaista otići.