• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•57•(kraj prve sezone)

Sunce još uvijek nije izašlo, ali to mi i ne predstavlja neki probelm. Cijelu noć nisam spavala,provela sam u Martinovoj sobi u fotelji čekajući jutro i vrijeme da krenem iz kuće.

Mnogo sam razmišljala šta da radim i da li trebam da nastavim boriti se za Lucasa? Poljubio se sa djevojkom koja mi život svaki dan uništava, uznemirava mene i mog sina. Volim ga, ne mogu zamisliti dan bez njega ali nakon ovoga....teško da mogu biti pored njega.

Ušla sam u sobu misleći da spava, željela sam da uzmem svoje stvari i izađem. Nije bio tu,nije bio u našem krevetu. Možda je bolje ako nije tu, uzet ću stvari i Martina, a zatim izaći. Duša mi se raspada dok "posljednji" put gledam našu sobu i svaki kut ove kuće u kojoj smo svašta preživjeli.

Uzela sam Martina i spustila se niz stepenice do prizemlja. Sjedio je na sofi i igrao se sa Martinovom dekicom koja je ostala sinoć ovdje. Držao je zatvorene oči i mirisao njegovu dekicu.

"Pa..",Martin je po prvi put nešto rekao, a učinilo mi se da je to izgledalo kao na "papa"( tata). Okrenuo je glavu prema nama i pogledao nas oboje jako tužno. Pogled je usmjerio na moje kofere a zatim oborio glavu.

"Zaista ideš?", upita me tiho kao da se boji i upitati.

"Kod Martina možeš uvijek doći!", kažem ne želeći da misli kako nema pravo da viđa svog sina.

"A tebe?", srce mi zadrhti kad me upita i nježno pogleda.

"Ne znam, neka malo sve ovo prođe. Nisam baš najbolje."

"Ja ne želim kraj, neću se razvesti."

"Teško mi je, kasnije ćemo razgovarati ako bude bilo potrebe."

"Nemoj da si tako mirna, viči na mene, udari me. Uradi bilo šta samo ne idi, nemoj biti tako hladna.", priđe do mene dok stojim držeći Martina.

"Pokušavam ostati stabilna zbog Martina, inače bi sigurno dobio svoje nakon ovoga što si mi uradio."

"Molim te neka Martina uzme Leo na jedan dan. Samo da razgovaramo, ne idi tako hladna. Molim te, samo jedan dan da smo sami i da razgovaramo."

"Nemamo o čemu. Ti si se ljubio sa njom!"

"Nisam, ona je mene poljubila. Nisam ništa ni osjetio. Ne znam zašto to više radi i odakle ti glupi novinari.",nervozno doda pa priđe bliže.

"Lucas...", stavi mi prst na usne pa pogleda u mene.

"Umrijet ću bez tebe Ale.", tiho kaže pa stavi ruku oko mog struka.

"Molim te samo jedan dan. Jedan dan, a poslije idi ako želiš.",kaže pa ga pogledam a zatim u Martina koji se igra sa svojom cuclom.

"Dobro, i ja svakako želim da razgovaram. Nakon svega barem se možemo razići na neki lijep način zbog Martina.", kažem i pogledam u njegovo pogubljeno lice.

(...)

Leo je odmah nakon što sam mu rekla da dođe, došao i odveo Martina. Nadam se da će bit sve u redu i da će izdržati ovu jednu noć bez mene.

Nedostaje mi Lucas, poželim da ga zagrlim i sve zaboravim ali ne mogu. Ne mogu jer mi se odmah stvore slike pred očima njih dvoje.

"Alerie!", kaže nakon što uđem u dnevni i vidim ga kako ustaje iz fotelje.

"Zašto? Zašto si se našao sa njom kad sam ti rekla da ću ja riješiti. Znala sam šta se može desiti i da ti sa njom ne možeš razgovarati, ne možeš Lucas jer je ona takva. Ološ od djevojke."

"Želio sam samo da ti ne upadaš u probleme. To tuženje bi se odužilo i ko zna koliko trajalo. Samo sam želio miran život za nas i Martina."

"Baš si to i postigao. Možda bi taj proces dugo trajao, ali bi bili zajedno, ja, ti i naš sin. Ne bi imali ovo što sad imamo, razor braka skoro."