• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•59•

"Ne bih da ti kvarim noć, ipak si pobjedio ali čemu ovo sve večeras?",upitam ga ispred izlaza sa stadiona.

"Na šta tačno misliš?", upita držeći Martina.

"Mislim na novinare Lucas!", tiho govorim ne želeći da nas ko čuje.

"Aa, to. Gledaj meni ne treba trenutno takva reklama, znaš? Tek sam došao u klub i ne mogu a i ne želim da ljudima budem interesantan zbog mog ljubavnog života!",gospodin ukratko objasni svoju teoriju koja me malo naljuti.

"Pa trebao si o tome razmišljati dok si se ljubio sa drugom ženom!", tiho promrmljam na što me samo pogleda.

"Opet ćemo o tome?", upita zasad smireno.

"Nećemo, bilo prošlo idemo dalje.", kažem i odmahnem rukom.

"Super, ali ti znaš da se ja nisam ljubio s njom. Je li tako? Koliko god od ponosa ne želiš to da priznaš, znaš da je to istina.", kaže naginjući se prema meni.

"Ja nemam problem sa ponosom i egom kao ti, zar ne? Ja govorim istinu, prevario si me i nosi to breme, idiote!", glasnije mu kažem pa se okrenem oko sebe gledajući da li je ko čuo. Srećom nije niko.

"Ne mršiti se ljubavi, sve je ok.",nasmije se lažno ljudima oko nas.

Shvatim da mu ovo ne ide u prilog, pa odlučim biti fina i ne govoriti ništa više.

(...)

"Gledaj neću da se nerviram, ako želiš dođi po Martina. Misliš da ću trčkarati za tobom?", nervozno upitam jer tek je 9 sati ujutru a Lucas zove.
S obzirom da sam legla jutros u 2 sata, ne znam kako misli da sam se naspavala.

"Dolazio sam ali gospođice niste čuli kucanje na vratima, pa ni zvuk mobitela.", začudim se kad čujem da je bio ovdje već. Pa u koliko je došao on to ovdje u hotel? U 5 ujutro?

"Lucas u koliko si bio ovdje jutros?", upitam ga prolazeći rukom kroz kosu.

"U sedam, i svo ovo vrijeme te zovem tek sad si se probudila!",uvijek je gunđao i zanovijetao.

"Jutros sam zaspala u 2 sata, imaj razumijevanja!",fino mu kažem ali već čujem kako otpuhuje.

"Dobro, dobro. Do 12 ga dovedi."

"Kako si dosadan samo...", promrmljam ali on sve čuje pa i ovo.

"Dobro, hajde da ti ne smetam.",prije nego što išta kažem prekine vezu.

"Bože daj mi strpljenja molim te!", kažem ustajući i u tom trenutku čujem Martina.

"Ta-ta...", priđem pa čujem što govori.

"Hajdeee...Martine zar i ti? Ranom zorom ste se okomili na mene...", otpuhnem pa ga uzmem.

"Tata,tata..",počinje brže da govori i maše rukicama.

"Sad znam na koga znaš biti dosadan!", nasmijem se i odem do kupaonice a zatim da doručkujem.

Nakon svojih jutarnjih obaveza, spremila sam sebe a potom i Martina, te se uputila prema Lucasovoj novoj kući u Minhenu.

"Tata..tata!", Martin se nije 'gasio' cijelim putem.

"Dobro Martine, ljubavi svakako te vodim tvom ocu.", govorim dok idemo taxiem.

Nakon pola sata došli do njegove kuće. Auto mu je ispred znači da gospodin čeka. Nisam mu rekla da krećemo jer bi došao po nas a to ne želim.

"Hajde izađi više...", mrmljam dok zvonim na njegova vrata.

"İdeeeem...", čujem kako viče dok ide prema vratima.

"A..ko je meni došao?", veselo kaže vidjevši Martina.