• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•35•

"I? Jesi odlučila? Dolaziš li?",  odmah nakon što sam ustala, Felix je nazvao. Srećom pa nije prije, inače ne bi bilo dobro. Ne volim da me neko budi, makar to bilo i zbog posla kojeg mnogo volim.

"Ne znam, jako bih voljela da mogu, ali znaš Lucasa. Kako da mu kažem? Kako da ga povrijedim?", nervozno otpuhujem. Ovo mi je jedna od gorih situacija u životu.

"Ne znam, ja sam samo želio da čujem šta ćeš reći. Mi sutra krećemo na teren, volio bih da mi sad možeš reći svoju odluku.", skoro pa da ljubazno zamoli.

"Dolazim. Smislit ću nešto. Ipak, te ljude ganjamo već pet mjeseci. Sad ili nikad ih moramo dokrajčiti.", odlučno i pomalo ljutito kažem.

"Onda se vidimo, sretan put.", poželi sreću, pa nekon pozdrava prekine.

Prvi put moram da ga slažem. Dobro, prvi put otkako smo u prvom braku i ljubavi. Ne mogu reći da idem zbog posla, naljutio bi se i možda svašta rekao. Smislit ću nešto, nešto uvjerljivo.

(...)

"Izgledaš mi malo bolje!", nježno pređe rukom preko mog obraza.

"Aha,osjećam se tako. Ti?", iskreno, kao je on sad blijed. Kao da je čuo nešto šokantno ili vidio. Njegovo lice nikad nema bijelu boju bezveze.

"Ne, ne. Samo sam se brinuo zbog tebe. Sad si bolje, pa sam i ja.", njegov iskreni osmijeh i lijepa riječ me ubija. Ubija, jer ja njeg upravo treba da slažem.

"A.a, Lucas moram ti nešto reći.", otpočnem dok mi glas podrhtava.

"Reci, nešto se desilo?", odmah pokaže zabrinutost.

"Pa i ne baš. Ustvari, zvali su me iz bolnice. Zaboravila sam da imam pregled sutra, pa moram da idem.", slažem nekako, dok u sebi sagorijevam.

"Samo pregled ili? Nije se ništa pogoršalo?"

"Ne, ne. Sve je dobro, samo moram redovno na kontrolu. Ipak je to ozbiljna bolest.", počnem trljati ruku od ruku, jer to uvijek radim da lažem. Srećom pa on to još uvijek ne zna, ali neko od mojih bližnjih bi to odmah shvatio.

"Dobro, idi. Nije valjda da se predomišljaš?"

"Ne, ne. Samo, žao mi je što neću biti pored tebe. Ali obećavam da ću doći ako dođete do polufinala!", obećam,jer zaista hoću. Šta god da se desi, doćit ću.

"Ne brini se ti za mene. Najbitnije je da si ti dobro i da si zdrava. Ostalo nije ni bitno.", sad bih se ubila zbog ovoga ali šta ću. Gad sam. Teški.

"Hvala ti. Divan si.", ne mogu čak od muke ni da se osmjehnem.

Ne mogu opisati kako se osjećam, kao najveći izdajnik. Gad, idiot. Šta god da pomislim, to i jesam. On se toliko trudi i pokazuje svoju ljubav, a ja? Šta ja radim? Lažem i bježim.
On je mnogo toga uradio za mene, čak je bio odustao od reprezentacije i svjetskog prvenstva zbog mene, želio je da se razvedemo iako je to bilo loše po njega. Morao bih napustiti reprezentaciju. Nikad sebi ovo neću oprostiti, nikad.

•Lucas, pov•

"Jesi razgovarao sa njom? Šta ona kaže?", Pavard me upita čim smo došli u hotel poslije utakmice.

"Otišla je za Pariz. Nisam je uspio pitati da li postoji mogućnost.", slegnem ramenima tužno, ali ipak sretan što ide redovno na preglede i pazi na sebe.

"Otišla? Samo tako?", upita me iznenađeno. On zna za njenu bolest, on i Florian. Drago mi je što nisu nikom ništa rekli, jer znam koliko je boli cijela ta priča.