• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•1•

Moja duša nije toliko jaka, da bi mogla da izdrži sve što ju potiskuje. Prošlo je vrijeme kad sam bezbrižno sjedila pored prozora čitajući neku dobru knjigu uz topli čaj, dok su vani pahulje prekrivale moj Pariz.

Šta se promijenilo? Osim mene, ništa! Pariz je isti, pahulje kao i svake godine iste, sve je isto.
Danas sjedim pored prozora, no ovaj put bez knjige. Gledam u pahulje i teško uzdišem.

Mislima mi prolaze njegove riječi, razarajuće riječi mog oca. Dobro poznatog pariškog arhitekte, Artura Pasquala. Da li može nešto više da zaboli od oca koji ne želi da vas podrži u vašim snovima i željama? Ne postoji. Trenutno me muči samo jedno pitanje, zašto? Zašto nije mogao da se nasmije u trenutku kada sam mu saopštila svoje želje.

Kao dijete sa velikim željama i puna entuzijazma otrčala sam u njegov atelje, očima punih sjaja rekla sam da želim biti najbolji policijski inspektor na svijetu. Znate pogled majke kad razbijete njen omiljeni suvenir, koji čuva dugo godina? Da, prijekor i razočarenje. To je taj pogled.

Ali majka se brzo odljuti i odmah privije svoje dijete u naručje, govoreći kako se to ne treba ponoviti i da je majka, a majka se ne može naljutiti na svoje dijete.

A šta je sa ocem? Zar to ne bi trebalo biti isto? Možda, no kod mene nije slučaj. Majka se odljuti u roku dvije minute, a moj otac se ljuti već dvije godine. Dvije pune godine...

Želio je da budem kao on, najbolji arhitekta, da o meni pričaju svi, da me hvale i govore:" To je kći Artura Pasquala! Ista kao on...!" To je njegova želja, ali ne i moja. Moja želja je ovo danas...

♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

Prije dvije godine...

»Oče zašto? Šta ima loše u ovom poslu?", upitala sam ga, dok je ostajao uzrujan nakon mojih riječi.

»Alerie dosta! Ne želim da slušam više o tome! Nisam se nadao tome od tebe!", ljutito odbrusi u moje zbunjeno lice.

»U ovom nema ništa loše, osim toga zar moramo svi biti arhitekti? Ja to ne volim!" , tiho sam rekla, no iako je to bilo tiho, sobom je odjeknuo njegov šamar.

Ne pamtim da sam ikad do tada osjetila veću bol u životu od toga šamara. Nije me boljelo fizički, ali psihički sam doživjela kolaps. U meni se sve slomilo toga trenutka, kao da sam propala u najtamniju jamu, iz koje nema izlaza.

Sve do tog dana bila sam njegovo najbolje dijete, kako je govorio. Ali od tada...sve se promijenilo. Sada smo tu gdje jesmo.

Nisam ništa rekla, spustila sam i tiho na prstima napustila njegov atelje. Jain, on je bio jedina nada u tom trenutku.
To je bio moj pedesetogodišnjii učitelj piana. Poznajem ga od malena, tačnije onoliko koliko i sebe znam. Govorio je kako se mom ocu neće svidjeti ta ideja, ali nije mi rekao niti da se odreknem svojih snova.

Obećao mi je pomoći. Ako otac ne bude,a znao je da neće biti za, pomoćit će mi. Tako je bilo.

Nakon sedam dana, sedam teških dana u kojim sam se borila sa sobom i tim da pokušam da razgovaram sa ocem, da ga urazumim.

Možda bih ja i odustala od svojih snova zbog njega...jer je bio nešto najdragocjenije u mom životu. Ali šta može jedna rečenica uraditi...

»Od danas si slobodna! Radi šta god želiš...ali bez mene!" , odmahnuo je rukom gledajući u stranu.

»Ali tata...molim te! Ja želim da budemo kao prije!"

»Alerie nema više toga...od danas smo stranci! Ti si mi nanijela najveću bol ikad!"

»Žao mi je ,ali...!"

»Nema ali Alerie. Sad shvatam da nikad nisam trebao vjerovati u tebe! Nikad...!", oštro dodade i na samom izlazu se okrenu prema meni.

»Kuću možeš slobodno da napustiš!", na njegove riječi ostala sam zaleđena. Majka ustade pokušavajući ga urazumiti, ali to je Artur Pasqual.

Sad....

Poznati Artur Pasqual, pariški arhitekt na ivici karijere.
Pročitala sam naslov u novinama, dok sam sjedila u svom stanu, trenutno u Rimu.

Prema navodima podacima, Artur Pasqual je u teškoj situaciji. Nakon nedavnog potpisivanja ugovora sa najpoznatijom njujorškom firmom "NAP", došlo je do ozbiljnih problema. Naime, projekt Artura Pasquala je prema zavničnim riječima direktora " NAP-A", lažan i nemoguć za realizirati. Problemi su se pojavili, nakon što je firma platila veliku sumu novca za "lažan projekt!"

Kako stvari koje Arturu Pasqualu prijeti zatvor nakon ovog krivičnog djela ili eventualno da vrati novac koji je kako kaže nakon svega nemoguće vratiti!

Nakon čitanja urnebesnih vijesti, skočila sam na noge gledajući izbezumljeno ispred sebe. Vrlo dobro znam šta znači ovo za njega i kako se trenutno osjeća. Možda on nije imao osjećaj za mene, ali on je moj otac i nakon svega, ja imam osjećaj za njega. Žao mi je i ne vjerujem da mu se ovo desilo.

Brzo sam okrenula Pavarov broj, tačnije broj mog starijeg brata. Nakon razgovara, rekao mi je da je istinita vijest i da je otac jako loše. Da sam od kamena, zaplakala bih. Nije mi svejedno da to čujem i stojim po strani, kao nesposobna da mu pomognem.

Moram nazad za Pariz, možda mu neće biti drago što me vidi, ali želim pomoći. Ne mogu dopustiti da mi otac tako propada, sigurna sam da mu se greška pri skiciranju potkrala, nije to namjerno napravio.

♥   ♥   ♥

Moja nova priča ! I potpuno drugačija od prethodne. Malo više ludila u ovoj priči slijedi, iako uvod ne zvuči tako. Ali pored smijeha, tu su i teške sudbine glavnih  junaka.

Nadam se da će priča da ostavi dobar dojam na vas i barem malo da vam se svidi.♥